PODIJELI

Krhki prostor pripadanja

Plakat predstave

Osjećam, živimo u vremenu koje je obilježeno raznim nemirima. Svaki trenutak ima svoju priču. Svaka je priča intimna, ali i društveno određena. Prošlost, sadašnjost i budućnost oblikuju naše unutarnje borbe iz kojih se ne možemo istrgnuti i zbog kojih postajemo nimalo različit pojedinac u iscrpljenoj zajednici. …posvuda čovjek / jedan isti čovjek / izgubljeni čovjek /… a suočen je sa smrću (M. Tomaš, „Čovjek“). Boreći se sa sobom borimo se i s drugima te stvaramo odnose i probleme koji nas sve dublje uranjanju u nezadovoljstva i osjećaj životne bez­izlaznosti usprkos optimizmu preživljavanja. Kao da smo navikli živjeti u kriznoj situaciji, kao da je nagon za preživljavanjem tek mrvicu jači od prepuštanja smrti. Ono što nas nerješivo muči na društvenoj i političkoj razini zapravo je sadržaj naših intimnih svjetova i odnosa s onima koji su nam najbliži. Ipak, nemogućnost riješavanja problema, zamjeranje i neopraštanje još nas uvijek nisu izbrisali, samo su nas učinili malo manje Ljudima kakve smo željeli utisnuti u sjećanja. Pa ako i nije moguće riješiti, možda je moguće susresti se.

A kazalište jest mjesto susreta. Kazališna predstava događaj je koji ovisi o prisustvu i zajedništvu svih elemenata izvedbe – publike jednako kao i glumaca, prostora jednako kao i ljudi koji taj prostor oblikuju. Kazalište izranja iz vremena u kojem živimo, i ako ga tako i stvaramo, možda može učiniti da mu se u doživljajnom smislu potpuno prepustimo te da se komunikacijski spoje život i kazalište, dokumentarizam i teatralnost.

Predstava otvara široko značenjsko polje onoga što bi moglo biti gnijezdo – mjesto koje se želi stvoriti, koje nam je esencijalno potrebno, koje se gradi i razara iznutra ili izvana, koje se napušta i u kojeg se mogu useliti drugi; mjesto koje pamtimo, koje nam je temelj ili baza i u koje se često vraćamo ili se samo pokušavamo vratiti; mjesto koje možemo dograditi, popraviti i usprkos krhotinama obnoviti; mjesto koje je sigurno i toplo, a zapravo krhko i podložno različitim ozlijedama; mjesto u kojem se može, ali je teško biti sam.

Ova predstava nastala je kroz duboku suradnju s glumcima. Likovi su rođeni u ovom trenutku i u ovom prostoru, a nastali su razvijajanjem izvedbenog materijala i uspostavljanjem specifičnog načina izvođenja sadržaja. Glumačka se igra bazira na neprestanom uranjanju u organske sadržaje rečenica utemeljenih na proble­mima o kojima likovi žele ili ne žele govoriti. Ovo je zapravo ansambl predstava koja funkcionira kao jazz septet. U tom smislu suvereno i autorsko tretiranje glumačkog materijala izazov je s kojim se glumci uzbudljivo i uspješno nose te je, zahvaljujući načinu njihove igre, svaka izvedba nova, drukčija i jedinstvena.

Marina Petković Liker

Pohvala gnijezdu ili pravo srastanje

Biti čovjek znači biti sposoban osjećati se negdje kod kuće. (Isaiah Berlin)

 

Odluka da na temelju poezije Marka Tomaša krenemo u kazališnu pustolovinu nudila je bezbroj scenskih epiloga. Umjesto moguće dramatizacije jednog od njegovih sjajnih poetskih ciklusa (Agatina pisma), dogurali smo do „Gnijezda“, autorskog projekta zagrebačke redateljice Marine Petković Liker. U postupku u kojemu su glumci skupa s redateljicom kreirali likove i samu dramsku situaciju, Tomaševi su stihovi postali zahvalan materijal koji im je pomogao ne samo upotpuniti vlastiti doživljaj pjesničkog univerzuma, nego i osvijestiti zajednički misaoni i emotivni rezervoar u čijem je središtu – kuća, kao arhetipska figura potrage za pripadanjem. Tako su se dva umjetnička senzibiliteta susrela na simboličkoj razini i uspješno srasla u ovoj kazališnoj inscenaciji.

U svojoj specifičnoj ekspoziciji „Gnijezdo“ istražuje odnose glumaca s publikom te njihovo bivanje u u izvedbenom prostoru. Gledalište postaje proširena pozornica, a publika aktivnim, dragim gostom, a kasnije i svjedokom kazališnog čina. Uvodni se dobrosusjedski ugođaj postupno transformira u scenu susreta u jednoj mostarskoj obitelji s jasno definiranim likovima i okolnostima.

Ovo je komad o nesređenim odnosima između tri sestre i tri brata koji nenadano na godišnjicu majčine smrti otvaraju bolnu temu – što učiniti sa zajedničkom kućom koju je ozbiljno načeo zub vremena. Dok jedni žele promjene drugi pokušavaju argumentirano upozoriti zašto one nisu moguće. Rastrgnuti obiteljskim tajnama, nerealiziranim ljubavima, ratnim ožiljcima i viškom majčinske ljubavi, oni tek mogu proizvesti neverin u lokvi vlastite nepomičnosti, progovarajući vrlo otvoreno o (ne)mogućnosti komuniciranja i međusobnog (ne)razumijevanja.

Istodobno, to je predstava okupljena oko jedne simboličke niti – bliskosti i ljubavi među braćom i sestrama, u kojoj nema mjesta za velike dramske obrate. Možda tek za koju čašicu žuči i meda.

Iako je „Gnijezdo“ i dramaturški i motivacijski „svijeno“ na krhotinama prošlosti, ono nas očarava svojim emotivnim potencijalom i svemoćnim kazališnim prezentom, odnosno neograničenim mogućnostima identificiranja s atmosferom ili iskazima likova. Njegova specifičnost je izrađena na uporabi svih osjetila – čak i onog tako često zanemarivanog u kazalištu – osjetila mirisa. Ti mirisi naših domova koje osjetimo u gledalištu još su jedan u nizu katalizatora iskrenog sjedinjenja publike i cijelog scenskog zbivanja u kojemu smo tragajući za domom i pripadanjem, nimalo slučajno završili u sigurnom i, nadam se, dugovječnom „Gnijezdu“.

Dragan Komadina

NEMA KOMENTARA