Osjećam, živimo u vremenu koje je obilježeno raznim nemirima. Svaki trenutak ima svoju priču. Svaka je priča intimna, ali i društveno određena. Prošlost, sadašnjost i budućnost oblikuju naše unutarnje borbe iz kojih se ne možemo istrgnuti i zbog kojih postajemo nimalo različit pojedinac u iscrpljenoj zajednici. …posvuda čovjek / jedan isti čovjek / izgubljeni čovjek /… a suočen je sa smrću (M. Tomaš, „Čovjek“). Boreći se sa sobom borimo se i s drugima te stvaramo odnose i probleme koji nas sve dublje uranjanju u nezadovoljstva i osjećaj životne bezizlaznosti usprkos optimizmu preživljavanja. Kao da smo navikli živjeti u kriznoj situaciji, kao da je nagon za preživljavanjem tek mrvicu jači od prepuštanja smrti. Ono što nas nerješivo muči na društvenoj i političkoj razini zapravo je sadržaj naših intimnih svjetova i odnosa s onima koji su nam najbliži. Ipak, nemogućnost riješavanja problema, zamjeranje i neopraštanje još nas uvijek nisu izbrisali, samo su nas učinili malo manje Ljudima kakve smo željeli utisnuti u sjećanja. Pa ako i nije moguće riješiti, možda je moguće susresti se.

A kazalište jest mjesto susreta. Kazališna predstava događaj je koji ovisi o prisustvu i zajedništvu svih elemenata izvedbe – publike jednako kao i glumaca, prostora jednako kao i ljudi koji taj prostor oblikuju. Kazalište izranja iz vremena u kojem živimo, i ako ga tako i stvaramo, možda može učiniti da mu se u doživljajnom smislu potpuno prepustimo te da se komunikacijski spoje život i kazalište, dokumentarizam i teatralnost.

Predstava otvara široko značenjsko polje onoga što bi moglo biti gnijezdo – mjesto koje se želi stvoriti, koje nam je esencijalno potrebno, koje se gradi i razara iznutra ili izvana, koje se napušta i u kojeg se mogu useliti drugi; mjesto koje pamtimo, koje nam je temelj ili baza i u koje se često vraćamo ili se samo pokušavamo vratiti; mjesto koje možemo dograditi, popraviti i usprkos krhotinama obnoviti; mjesto koje je sigurno i toplo, a zapravo krhko i podložno različitim ozlijedama; mjesto u kojem se može, ali je teško biti sam.

Ova predstava nastala je kroz duboku suradnju s glumcima. Likovi su rođeni u ovom trenutku i u ovom prostoru, a nastali su razvijajanjem izvedbenog materijala i uspostavljanjem specifičnog načina izvođenja sadržaja. Glumačka se igra bazira na neprestanom uranjanju u organske sadržaje rečenica utemeljenih na problemima o kojima likovi žele ili ne žele govoriti. Ovo je zapravo ansambl predstava koja funkcionira kao jazz septet. U tom smislu suvereno i autorsko tretiranje glumačkog materijala izazov je s kojim se glumci uzbudljivo i uspješno nose te je, zahvaljujući načinu njihove igre, svaka izvedba nova, drukčija i jedinstvena.

Marina Petković Liker