PODIJELI

“Sanjao sam crvenu zoru”, rekao je Ilija Jakovljević istražitelju OZNE, negdje 1948. godine, a ovaj ga ravnodušno slušao i tretirao kao još jedan nepotreban život kojemu sudbinu mora riješiti prije negoli ode na doručak. To što je Ilija rekao nit je koja povezuje vraški mučnu i uzbudljivu dokumentarnu dramsku kazališnu priču “Logorilijada”, što su ju u troprodukciji, kao premijerno izvele kazališne kuće HNK Mostar i GK “Marin Držić” iz Dubrovnika, i Matica hrvatska Ogranak Mostar i Mostarsko proljeće, u sjajnoj režiji Ivana Lea Leme.

Ovom izvedbom i hrabrim sučeljavanjem s dijelom naše mračne prošlosti (svjesno pišem – hrvatske), trebalo bi napokon otpočeti razumni i časni razračun s vremenom koje je ostavilo svoje repove i tragove, dovoljno duge i snažne da su se, evo i za protekloga rata djelomice pretvarali u nemani koje stupaju drumom smrti i kose nemilice.

Među koljačima

Drama je rađena po memoarskoj ostavštini Ilije Jakovljevića (Mostar, 1898. – Zagreb 1948.) i to će biti tek njezin dio, jer su i crni i crveni nastojali ukloniti što više tragova o zlopaćenju i konačnom usmrćivanju jednog od najvećih slobodnomislećih intelektualaca koje je Hercegovina ikada dala, ali dovoljan da se Dragan Komadina dohvati dramatizacije, koristeći Ilijine knjige “Konclogor na Savi” te zbirku pjesama “Lirika nevremena”, sretno posegnuvši i za motivima knjige priča “Grobnica za Borisa Davidoviča” Danila Kiša.

Velika je odgovornost bila na ovim kazališnim kućama, osobito ovom mostarskom dijelu ansambla, te najveća na Lemi i Komadini, a bome i na direktoru Vukoji, jer Jakovljević je intrigantna tema, sudbina s puno nejasnoća i legendi, bio je vrstan odvjetnik i književnik, kršćanskog uvjerenja do razine koja podrazumijeva čovjekoljublje bez ograda i zidova, Hrvat kakvim je snivao svakog drugog Hrvata, domoljub bez osjećanja za domovinu i bez progona drukčijemislećih, te ga ustaške vlasti prvo privode jednom i puštaju, ali kako se njegovo javno neslaganje s Pavelićevim režimom nastavlja, Pavelić ga utamljuje u logor Stara Gradiška, a ondje će susresti nevjerojatne likove, sve koljača do koljača i taj dio predstave najpotresniji je, najuvjerljiviji i on se uzdiže do univerzalne poruke o nemoći pojedinca da se ičim do vlastitom žrtvom suprotstavi kolektivnom ludilu, koje podrazumijeva odrezane glave i hvalu koliko je tko Srba ili Cigana pobio…

Ali, i koljači su imali neke greškice, te ih je utamničilo, nikako zbog počinjenih zločina, nego su se nekom jačem zamjerili nečim drugim, pa se nadaju kako će uskoro napustiti tu starogradišku logorsku žicu i nastaviti veselo klati. Tu je Lemo pokazao da je stvarno veliki redatelj. Usporenim povremenim pokretima, te ispisivanjem osnovnih, važnih i kratkih podataka na prozirnom platnu koje je pokrivalo cijeli vizualni prostor od pozornice prema publici, priči je dodavao dokumentarni karakter, koja je to godina, mjesto, datum, tko su stvarni koljači, sve je to pokupljeno iz zapisa koje je Jakovljević pisao skrivećki, kao i poeziju, koja je uz izvrsnu glazbenu podlogu ispunjavala prostor i cijeloj stvarnoj priči dodavala najcrnju moguću nijansu sa općeznanom simbolikom smrti, koja pod kapuljačom s kosom u ruci visi nad gotovo svakim likom i prizorom.

Krvi je puno i posvud. Dijalozi jezivi, monolozi još jeziviji. Izvanredna scenografska rješenja potpomognuta pokretnim tablama logorskih žica, te je svejedno je li to logor u Gradišci 1942. ili pak istražni zatvori u Zagrebu ili Beogradu 1948., godini koju Jakovljević neće preživjeti, a nikada nećemo doznati kako je skončao, jer će obitelji biti poslan kratki brzojav kako se on u zatvoru objesio, pokretnim stolom i stolicama, crnilom koje nije napuštalo pozornicu kad su crni otišli, a crveni došli, Lemo se do kraja posvetio istosti totalitarizama svih vrsta, što u Jakovljevićevu slučaju i nije baš preteško postići; ustaše su ga progonile jer nije bio dovoljno crn, a crveni jer nije bio dovoljno crven, jer da jest, ustaše bi ga sigurno utamanile!

Reakcije šokiranih

Ironija je veća tim što je Jakovljević posljednje godine rata dočekao kao partizan po moslavačkim šumama i oko Topuskog, sanjajući da će ta “crvena zora” donijeti slobodu i svakom tko nešto drukčije i slobodnije misli. Vraga!

Publika je deset minuta ostala sjediti, svjesna da je kroz ovu priču Lemo uspio dotaknuti svu univerzalnost ovog tipa, ali svjesna i činjenice da je sudjelovala u izvođenju prve kazališne priče koju je neko nacionalno hrvatsko kazalište o ovoj temi i na ovakav način uprigodilo. Kako se sve ovo dogodilo u Mostaru (podvlačim – zapadnom i bez velikog z), predstava će biti šok mnogima. S njezinim porukama valjat će se sučeliti i crni i crveni, jer još su tu oko nas i među nama, svi prodavači nacionalne magle, stoga autori i kazališne kuće ujedinjene na uprizorenju ove povijesne priče (i ne samo u službeno odigranoj predstavi) moraju biti pripravne na svakakve reakcije. A rekao bih da jesu. Zato sam ponosan što sam vidio to što sam mislio da ću davno vidjeti, možda u Zagrebu, ali i ja sam znao svašta sanjati. Ovaj događaj mogao bi biti poticaj svima da se sučele s dusima u bocama i zabludama koje više ne bi smjele donositi pobjede politikama koje seru obećavajući budućnost, čak i slobodnomislećima.

Dragan Marijanović / Oslobođenje / 5. 6. 2018.

NEMA KOMENTARA