PODIJELI

Iako je ‘Gnijezdo’ i dramaturški i motivacijski ‘svijeno’ na krhotinama prošlosti, ono nas očarava svojim emotivnim potencijalom i svemoćnim kazališnim prezentom, odnosno neograničenim mogućnostima identificiranja s atmosferom ili iskazima likova.

Njegova specifičnost je izrađena na uporabi svih osjetila – čak i onog tako često zanemarivanog u kazalištu – osjetila mirisa. Ti mirisi naših domova koje osjetimo u gledalištu još su jedan u nizu katalizatora iskrenog sjedinjenja publike i cijelog scenskog zbivanja u kojemu smo tragajući za domom i pripadanjem, nimalo slučajno završili u sigurnom i, nadam se, dugovječnom „Gnijezdu“.

Ovako o predstavi Gnijezdo, premijerno izvedenoj 14. ožujka na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru, piše dramaturg Dragan Komadina. A mi razgovaramo s autoricom i redateljicom predstave – Marinom Petković Liker.

Imate li dojam da se publika slaže s upravo iznesenim mišljenjem dramaturga?

– Prema dosadašnjim reakcijama, rekla bih da se slaže. Ova predstava na više načina nastoji proći kroz utrobu glumaca i gledatelja. Da bih to postigla, često se koristim sinestezijskim pristupom kazalištu. Probuđena osjetila temelj su naših osjećaja, pa onda i misli i akcija koje iz toga nastaju. U kazalištu nastojim sva osjetila otvoriti za jedno zajedničko doživljavanje, a kod publike dokinuti klasična očekivanja i uhodano pravilo ulaska, gledanja i izlaska iz predstave. Suptilna komunikacija koja se otvara između publike i glumaca temelj je kazališnog događaja , ali se često tretira kao podrazumijevajuća činjenica, a ona to danas nimalo nije. Iako živimo u vremenu inovativnog komuniciranja, dubinska komunikacija se više ne podrazumijeva ni u jednom segmentu. U ovoj predstavi ta komunikacija je prostor zajedničkog doživljavanja, primanja i davanja s obje strane, a ne samo od glumaca prema publici.

Zanimljiv je način na koji je nastao ovaj kazališni čin: riječ je o Vašem autorskom projektu, u čije su ostvarenje duboko involvirani glumci i – jedan izvrstan pjesnik…

– Uvijek radim iz problema koji osjećam i koji me muči. Problem je često teško definirati, a onog trena kad ga se definira već je na pola puta da prestane biti problem, osim ako ga definiranje ne učini novim problemom i tako u krug. Ali prije nego ga se definira postoji određeno osjećanje vremena i prostora. Uvijek se pitam jesam li sama u tom osjećanju ili su tu i drugi. Pa onda radeći s glumcima otvaram parametre zajedničkog vremena i prostora te tako dobivam precizniju sliku, mnogozvučje. Poezija Marka Tomaša dio je tog istog osjećanja vremena i prostora.

Kako su se Tomaševi stihovi uklopili u priču o tri brata i tri sestre koji su se okupili u svom starom obiteljskom domu?

– Tomaševi stihovi bili su podrška za razvoj unutarnjeg osjećanja i sadržaja likova. U ovoj predstavi nema klasične dramske radnje nego puno bivanja, odnosa, osluškivanja, tijela, prostora i vremena koje traje.

Kakve odluke oni žele donijeti? Uspijevaju li u tome?

– Neki žele, a neki ne žele donijeti odluke, a svi zajedno zapravo ne mogu donijeti odluke jer ih sprječava niz događaja i nesporazuma iz prošlosti. Svatko je postao osoba za sebe, s vlastitim pogledom na svijet, a spaja ih samo nužnost obiteljskog suživota.

Je li publika prihvatila sudioništvo u predstavi na način na koji ste Vi to željeli?

– Kad predstava završi ne žure se izaći. Po tome bih rekla da jest, a i još po nekim znakovima, preko kojih i glumci znaju je li se to prihvaćanje dogodilo. Ne bih ih sad otkrivala, dođite na predstavu.

Vi ste redateljica, fonetičarka i komparatistica književnosti – jesmo li nešto zaboravili?

– Svašta sam još. Radim puno različitih stvari, a sve se one nekako spajaju, međusobno hrane i nadopunjuju.

Vršite istraživanja u svim područjima kojima se bavite. Što Vas u svemu tome najviše, zapravo, intrigira?

– Da bih mogla nešto raditi najprije moram istražiti. Stvari ne zamišljam unaprijed, nego ih otvaram i propitkujem. Nešto osjećam, slutim ili doživljavam pa krećem u potragu za izvedbenim jezikom. Organiziram projekte tako da se sa suradnicima upuštam u nepoznato nastojeći eliminirati očekivanje rezultata. Zatim analiziram dobiveno i radim novo istraživanje u istom ili različitom smjeru. Kad god mogu, nastojim stvoriti uvjete u kojima je istraživački rad moguć i u kojem nema pritiska i očekivanja dopadljivih rezultata. Sam proces u tome je ono što najviše uzbuđuje.

Puno se bavite ljudskim glasom…

– Da. Glas je u najužem fokusu mog rada. On je onaj dio govora koji se nalazi ispod i iznad riječi. Njega razumijemo čak i kada riječi ne razumijemo, on otkriva duboke slojeve misli i emocija, otkriva nas puno dublje nego što nas otkrivaju riječi, i zbog toga ga često želimo prikriti i suzbiti. Ali nije moguće govoriti bez glasa tako da se ipak sa svojim glasom moramo susresti. A ako mu oslobodimo puni potencijal, onda i naša komunikacija postaje dublja, iskrenija, otvorenija. U umjetničkom smislu glas može izraziti beskraj. U tehničkom smislu može se naučiti puno o slobodi, kontroli i zaštiti glasa. U radu sa studentima glume na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu nastojim povezati i jedno i drugo.

Blizak Vam je svijet lutke?

– Lutkarstvo nije u mom primarnom fokusu, ali je stalno prisutno u mom životu. Zahvaljujući PIF-u pogledala sam neke sjajne predstave i fascinirala se mogućnostima koje nudi lutkarstvo. Najviše me uzbuđuje ono mjesto razlike između kazališta sa i bez lutke. Lutka nije zamjena za glumca, već nešto sasvim drugo, a to drugo onda nudi bezbroj fantastičnih rješenja. Lutkarstvo je jedinstvena umjetnost koja povezuje puno različitih elemenata u jedno čudo. Interes za to čudo nastojim probuditi kod studentica na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu na kolegiju Lutkarstvo.

Premda na većinu predstava stavljate svoj autorski pečat, ipak – koje pisce Vi volite režirati ili samo čitati? Niste mogli odoljeti Čehovu? U Moskvu! U Moskvu! Shakespearea također volite?

– Volim razne pisce. Volim ih čitati, inspirirati se, razvijati maštu,… Volim Čehova i Shakespearea, svakog na svoj način, ali zato jer nude široke svjetove pune značenja. Suvremeni dramski pisci također su mi zanimljivi, ali nikako da pronađem tekst koji bi obuhvatio širinu i mnogozvučje koje želim ostvariti u kazalištu, uvijek to ostane na jednom glasu koji se onda scenski uprizoruje. A mene u kazalištu zanima nešto sasvim drugo. Tekst i dramski tekst nisu uvjeti za aktualnu kazališnu predstavu, češće su joj smetnja.

Radite i na filmu, uglavnom dokumentarnom?

– Da, kao suradnica za govor, redateljica naracije odnosno onog govora kojeg čujete izvan slike. Pomažem autorima filma, koji nisu profesionalni govornici, da svojim govorom izraze baš ono što žele izraziti, a ne da ih vlastiti glas, i vlastita govorna realizacija demantiraju u onome što su htjeli izreći filmom. Na sreću radila sam na sjajnim filmovima i sa sjajnim redateljima i autorima čije su me teme zanimale i koje sam mogla razumjeti, a oni su bili voljni prepustiti se i doći do dobrih rezultata (Tiha Gudac, Eva Kraljević, Katarina Zrinka Matijević, Nenad Puhovski).

Zašto se bavite umjetnošću, što je Vaš cilj?

– Ovo je teško pitanje, i svaki put kad na njega odgovorim zvuči suludo. Zato ću sad izbjeći odgovor. Mogu samo priznati da sam više puta pokušala prestati, ali nisam uspjela. Možda je baš cilj taj koji mi ne da da prestanem i koji me tjera da tražim načine komuniciranja kroz umjetnost.

S kakvim dojmovima i kamo odlazite iz Mostara?

– Sjajnim! Iskreno, nisam vidjela puno od Mostara, bila sam svaki dan posvećena samo radu u HNK i okružena ljudima koji tamo rade i njihovom fantastičnom energijom. Primili su me srdačno, iskreno i s potpunim povjerenjem što je i omogućilo da se dogodi ovakva predstava. Na tome sam im beskrajno zahvalna. Divno mi je bilo! A sad se vraćam nazad u Zagreb.

Vesna Hlavaček / Dnevni list, 17. 3. 2018.

NEMA KOMENTARA