KRITIKAZ.COM: „Ne može ti vjetar ništa ako priđeš bliže…“

KRITIKAZ.COM: „Ne može ti vjetar ništa ako priđeš bliže…“

36
PODIJELI

Piše: Olga Vujović | KRITIKAZ.com | 17. svibnja 2019.

Originalni članak dostupan je ovdje >>>

 

Svoje kazališne predstave darovita i senzibilna Marina Petković Liker (1980.) postavlja na pozornicu tek nakon istraživanja kojim pokušava nešto definirati, promisliti i pročistiti. Inspirirana sjajnom poezijom pjesnika i novinara Marka Tomaša (1978.), postavila je autorski projekt „Gnijezdo“ u Hrvatskom narodnom kazalištu u Mostaru (14.3.2018.), a zagrebačka ga je publika mogla vidjeti u Dramskom kazalištu „Gavella“ (25.4.2019.).

Potaknuta predstavom, posegnula sam za Tomaševim pjesmama, novinskim člancima i intervjuima da bih razaznala  redateljičine motive: bez obzira na temu svojih pjesama, Tomaš u pravilu ne govori o izoliranom pojedincu, već o čovjeku na kojeg okolina sudbonosno utječe i koji na nju reagira. Tomaš piše o onome što je njemu, pa pretpostavlja i svima drugima važno, ispisujući to bogatim pjesničkim jezikom na doslovan ili metaforički način („..bilo bi neodgovorno, a da ne pišem o svinjarijama koje se događaju na ovim prostorima.“).

Ponekad je metafora glasnija i jasnija od izravnog govora i čini mi se da se u predstavi „Gnijezdo“ upravo o tome radi. Priča je naoko banalna: na godišnjicu majčine smrti okupljaju se tri brata i tri sestre kako bi se prisjetili nekadašnjeg zajedničkog  života u obiteljskoj kući koja se sada pomalo raspada. Troje još uvijek živi u toj, sada za njih prevelikoj kući: najstarija sestra Vesela čija je riječ neprikosnovena (Jelena Kordić Kuret), najmlađa sestra Marcela koja stalno kuha i sprema (Angela Bulum) i najmlađi brat, hipohondrični i zbunjeni Rade (Bojan Beribaka), dok im u posjetu (i na ručak) svakodnevno dolazi brat koji popravlja razne strojeve (Ivan Skoko). Zbog godišnjice dolaze sestra Đina koja plaća račune iako ne stanuje u kući (Nikolina Marić) i brat, emigrant u Norveškoj (Miro Barnjak).

U prostoriji (ujedno sobi i kuhinji ) pretrpanoj namještajem (Marina Petković Liker) vidno mjesto zauzima lavor i zvuk kapanja vode jer krov prokišnjava (o čemu brat – majstor sve zna, ali se ne upušta u popravak). Također saznajemo da je podrum poplavljen, električne instalacije opasne po život, a pitanje je do kada će se dotrajala kuća odupirati urušavanju, tako da naziv „gnijezdo“ istovremeno označava utočišta i predstavlja ironijski odmak, jer je kuća sve manje pogodna za život . No, svaki razgovor o kući odvodi u međusobna optuživanja onih koji u njoj borave i onih koji su otišli, u prepucavanja oko novaca za popravak kuće (nije slučajno baš šestero djece!), u uzajamno nepovjerenje i razloge zašto bi  kuću trebalo zadržati odnosno  prodati.

Uvod djeluje posve bezazleno: Bojan Beribaka uz gitaru pjeva  poznate šlagere i svoju autorsku glazbu. Međutim, taman  kada smo se (publika) uljuljali u glazbu uz ispijanje čaja, grickanje keksića i slušanje glumica koje hodaju uokolo i  izgovaraju Tomaševe pjesme, počinje obiteljska drama. Obični razgovori uz prisjećanja na zajedničke zgode i komentare na sadašnje stanje, vode raspravama o novcu i sudbini kuće, pri čemu izranjaju nagomilane frustracije i narastajuća netrpeljivost. Duhoviti dijalozi (dramaturg Dragan Komadina) izvrsno ocrtavaju karaktere u vrlo preciznim, šarmantnim i duhovitim glumačkim utjelovljenjima (osobito izbezumljeni najmlađi brat, izvor stalnog bratskog zadirkivanja; Beribaka). Odlična je povezanost između stvarnosti i kazališnog čina: rezanje mrkve i kuhanje juhe ujedno pokazuju podređeni položaj najmlađih brata i sestre u zajednici s autokratskom sestrom, a  publika nije od  zbivanja na pozornici izolirana zamračenim gledalištem, nego je blagim osvjetljenjem nijemi svjedok zbivanja (kao i majčin duh u nenametljivoj prisutnosti Jadranke Popović Miljko).

Nakon burne scene (dakako, Vesela) dolazi do smirivanja, gledanja zajedničkih fotografija i pjevanja  nekada izuzetno popularne pjesme „Zagrli me“ (Zdravko Čolić) čime se može naslutiti neka bolja zajednička budućnost: „Ne može ti vjetar ništa ako priđeš bliže…“ (Arsen Dedić, 1977.). Silazak glumaca pri kraju predstave kako bi ponudili gledateljima juhu i kolače (o interakciji ovisi duljina trajanja predstave) pokazuje da se ne radi o nekoj neobičnoj, izmišljenoj situaciji (isključivo kazališnoj) i da  se svi možemo zateći u sličnoj. A publika se na koncu pita, treba li otići kući ili se ostati još malo družiti sa svojim novim prijateljima, stanovnicima  „Gnijezda“. A to je i bila nakana projekta, nije li?

NEMA KOMENTARA