PREDSTAVA HAMLETA U SELU MRDUŠA DONJA

3542
PODIJELI

Svi smo mi sve

Svi smo mi Bukara.
Pokušavamo vladati svijetom oko sebe, a ne vladamo sami sobom. Mitomani. U mraku neznanja, uvjetovani tijelom i umom, poput životinja, žderemo, ločemo, napadamo, branimo se. Zarobljeni u neutaživosti osjetila, gladni slave, moći i priznanja. Narcisoidni. Nesretni. Nesvjesni.

Svi smo mi Joco.
Ljuti na svijet oko sebe, između grada i sela, pogođeni nepravdom, zaključani afektom, željni smo osvete. Dižemo revolucije i oružjem istjerujemo istine. Nabrijani. Nahuškani. Nesretni. Nesvjesni.

Svi smo mi Anđa.
Uokvireni patrijarhalnim naivnostima, odgojeni strahom, pod moralističkim mikroskopom, slomljenog srca, prebijene volje. Živi zakopani. Nesretni. Nesvjesni.

Svi smo mi Učitelj.
U iluziji smo da nas je život bacio na krivo mjesto, u krivo vrijeme. Podcijenjujemo, precijenjujemo, polemiziramo, pozivamo se na citate, mrzimo seljake. Kompliciramo. Brigama zlouporabljavamo maštu. U očaju nam se kamuflirao lažni ego. Na planetu dualnosti, sumnjamo u – biti. Kao da je moguće – ne biti. Nesretni. Nesvjesni.

Svi smo mi babe.
Tračamo, kritiziramo, moraliziramo. Boga se bojimo. Susjeda mrzimo. Vrsta smo koja izumire. U crno zavijeni. Žrtve. Mrtve. Nesretne. Nesvjesne.

Svi smo mi narod.
Izmanipulirani, iznuđeni, pokradeni. Od komunizma do konzumerizma, kupujemo ideale i prodajemo ih kao ideologije. Manipuliramo, iznuđujemo, krademo. Ugurani u tor, etiketirani, klasificirani, polarizirani. Na stadionima statiramo između bannera i brandova. Navijeni navijamo. Nesretni. Nesvjesni.

Svi smo mi Vlaji.
Pokušavamo se kozjim stazama popeti na planinu života. Suzama zalijevamo kamen da iz njega nikne biljka. Na škrtoj zemlji, kopamo po bitku. Iz vatre nam pucketaju priče, na guvnu nam plešu vile. Jednu stranu planine nazvali smo Istok, a drugu Zapad. Kao čerge, selimo se. I čudimo se, kad tu i tamo, pogledamo kravu u oči pa vidimo Čovjeka.

Ivan Leo Lemo

Mrduša možeš biti ti!

Plakat predstave

„Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja“, hrvatski dramski klasik, ovjenčan brojnim nagradama za tekst i još brojnijim nagradama za mnoga uprizorenja u prošlih četrdeset i šest godina na profesionalnim i amaterskim pozornicama u bivšoj Jugoslaviji i inozemstvu, uglavnom jamči uspjeh svakoj kazališnoj kući kao svojevrsni repertoarni eliksir. No s druge strane, upravo zbog činjenice da je njezina repertoarna zavodljivost utkana u kolektivno nesvjesno ovih prostora, njezina postavka može biti mač s dvije oštrice.

Kako ne proliti vino iz Brešanovih bačvi u svijetu u kojem je Bukara postao opća imenica za korumpiranog i autokratskog političara, dok se termin bukarizacija uvriježio kao metafora odsustva bilo kakve moralne i društveno odgovorne vlasti? Čini se kako je rezervoar scenskih interpretacija i tumačenja Brešanovog komada postao užasno predvidljiv ili barem sužen na lokvicu u kojoj se više ni Omelija ne može utopiti. I zato je „donjomrduški Amlet“ izazov i za kuću, i za ansambl, i za redatelja.

Mostarski „Hamlet“ postavljen je na scenu ispunjenu bačvama raznih veličina, odnosno na veliko seosko gumno s nebom i oblacima u trećem planu. Prostor zapravo sugerira jednu veliku krčmu na otvorenom, donjomrdušku agoru, koja je i groteskni vlaški parlament i pozornica, s Brešanovim „Hamletom“ kao jedinom točkom dnevnog reda. Sugerirajući prostor slobode ovakva scenska postavka postaje ironični komentar rigidnoga socijalističkog konteksta s početka pedesetih godina prošlog stoljeća. Istodobno, bačve na seoskom gumnu prizivaju davni svijet ritualnih svetkovina, dakle antički eksterijer, gdje se plesom, pjesmom i vinom slavio bog Dioniz. Brešanove radio emisije, svojevrsna intermeca, kao prijelazi između prizora, u kojima progovara vlast čas slaveći socijalističku izgradnju, čas upozoravajući na zabrinjavajuće pojave i zastranjenja u izgradnji „našeg socijalističkog društva“, ili se referirajući na dekadentno robovanje kapitalističkom , čitaj shakespeareovskom, repertoaru naših kazališta, transformiraju se u zanimljive scenske totale. Oni su prilika da se svijet komunističkih sletova poveže s današnjom medijskom dikataturom raznih talent natjecanja, a mogu stati pod zajednički nazivnik „Mrduša možeš biti ti!“.

Taj opći plan, ta brodvejizacija gumna, taj neon što obasjava naše Mrduše, povremeno ustupi mjesto inscenaciji moralnog i civilizacijskog košmara u glavi seoskog učitelja Andre Škunce, čija je prerada Shakespeareovog jampskog stiha na vlaški deseterac, suptilna i ironična osveta intelektualca primitivizmu i bahatim vlastodršcima.

No, ovaj „mostarski Amlet“ tu motivacijsku liniju produbljuje tako da Škuncu od lika prosvjetiteljske kukavice zabrinute za vlastitu egzistenciju pretvara u pomalo sadističkog osvetnika. U tom Škuncinom naumu kolateralna šteta ispast će i tragedija Jocinog oca. Kao da cijela predstava u predstavi koju donjomrduški seljaci spremaju na poticaj drugarice Šimurine koja je izvedbu Shakespearovog „Hamleta“ slučajno vidjela u Zagrebu, postaje oružje „engleskog imperijalizma“ kojim se treba dokrajčiti Bukara. Ipak, osvećujući se Shakespeareom Bukari, Učitelj proizvede iznenađujući učinak.

I Brešan, kao i antički filozof, Diogen iz Sinope, tražili su čovjeka svijećom usred bijela dana. Jedan na ulicama Atene, drugi u Mrduši Donjoj. Ni jedan ni drugi nisu ga našli. Čovjek treba živjeti samo s onim što mu je za život neophodno, uz odgovarajuću samokontrolu. To je credo glasovite Kiničke filozofske škole. Brešan u ovoj svojoj dramskoj travestiji, nije puki cinik, u danas uvriježenom značenju riječi. On jednostavno ne vidi svjetlo u svijetu gdje su od Bukare vječniji samo njegove ulizice i gdje je svaka borba za pravdu osuđena na neuspjeh.

Međutim, mostarski „Hamlet“ ostajući dosljedan Brešanovom dramaturškom nervu i svim pripadajućim intertekstualnim valerima, radi svojevrsnu abdikaciju, jer odbija biti jedino sluškinja uzaludnosti i stereotipnih destilata iz kojih mogu i moraju poteći slapovi oštre i jasne društvene kritike, ne bi li se po tisućiti put osudila i prokazala društvena laž. Mostarska Mrduša zaziva prekid Bukarina kola i izlazak iz njegovog strujnog kruga. Pokažimo Bukarama da nemaju neograničenu moć nad nama. To je čak šansa i za njih da se suoče sa sobom i počnu sumnjati u vlastitu misiju, figuru apsolutističke vlasti koju utjelovljuju.

Umjesto prizora raspojasanog seoskog derneka na kojemu se slave tjelesni užitci i nihilizam, gdje je pravda još jednom pobijeđena, na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru, u državi skrojenoj po mjeri tragične groteske i međunarodne farse, dakle, na najneočekivanijoj mogućoj adresi, najednom izroni stid, kao uvod u eventualnu katarzu. Na idejnom planu, mostarski „Hamlet“ implicira mogućnost početka promjene i izbavljenja kroz stid. A stid je uvijek priznanje. Priznanje za šutnju i pristajanje na sudioništvo u zločinu.

Stid kao izgubljena kategorija, uskrsla na gumnu Mrduše Donje, na dramskom toposu koji je postao sinonim za diktat ljudske gluposti, političke korumpiranosti, ulizništva i nemogućnosti zadovoljenja pravde. Kada se kolovođi slomi kolo, on i u jezičnoj igri i van nje, nužno ostaje sam. Slomljen i napušten. Na dnu s kojega se može samo gore.

Dragan Komadina

NEMA KOMENTARA