Robert Pehar: HNK je “Logorilijadom” podigao “živi” spomenik Iliji Jakovljeviću

Robert Pehar: HNK je “Logorilijadom” podigao “živi” spomenik Iliji Jakovljeviću

165
PODIJELI

Iza glumca Hrvatskog narodnog kazališta Roberta Pehara na desetine je uloga u matičnoj kazališnoj kući, ali ova posljednja uloga Ilije Jakovljevića u “Logorilijadi”, već nakon premijerne izvedbe, vrhunac mu je bogate karijere. Iako nerado govori o sebi i svojim ulogama, za ovu kaže da mu je bila jako zahtjevna i kojoj se predao svim svojim bićem.

Kako je raditi s Ivanom Leom Lemom? Ovo je vaša druga suradnja u HNK Mostar?

– Iskustvo u radu s redateljem Lemom u “Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja” pomoglo mi je da iznesem ovakvu zahtjevnu ulogu. Iako ova predstava za razliku od “Hamleta” dosta kraće traje.

Jeste li se posebno pripremali za ovu ulogu?

– Općenito smo imali tehničkih, ali i problema s terminom, bili smo u cajtnotu i morali smo ranije izaći s premijerom, pa smo shvatili da moramo prijeći na oranje. Radili smo skoro po cijeli dan. Uz sigurnu i čvrstu ruku redatelja koji zna što hoće, na kraju vam taj napor pređe u ugodu. Onda trčite na probu jer znate da netko vodi računa o svim detaljima.

Kako ste doživjeli ulogu Ilije Jakovljevića?

– Odavno sam fasciniran likom i djelom Ilije Jakovljevića zato što je prije svega dobar pjesnik, a volim poeziju, a i zato što je Mostarac, po kojem se jedna škola po njemu zove. Bio je velikan u svakom smislu te riječi. I kao predsjednik Odvjetničke komore Hrvatske i kao predsjednik Društva hrvatskih književnjika, ali i kao pjesnik i odvjetnik. Bio je i komunist i katolik u isto vrijeme. Mislim da se takvim ljudima uvijek treba diviti i da je on snaga koja može djelovati na ljude da ne srljaju u nikakvo zlo koje se zove rat ili totalitarizam bilo koje vrste. On je po cijenu života ostao prije svega čovjek. To jest suicidalno. Ilija Jakovljević je i u logoru imao veliku želju za životom te za slobodom pojedinca i nije tu, unatoč silnom razočarenju u državu i društvo, bilo sklonosti k samoubojstvu.

Međutim, podlegao je pritisku, nije izdržao?

– Pjesme koje je još u logoru pisao nagovještale su njegov kraj. Ako se malo bolje uđe u njegov rad, može se primijetiti da je izgubio nadu u bolje ljude. Zanimljivo je da Ilija Jakovljević, koji je kao mladić otišao u Zagreb kao student prava, poslije nije više vraćao u Hercegovinu. Ali je Hercegovina njegova opsesija, za njega je ona začudna svemirska zemlja. Prvi je upotrijebio termin mitska zemlja Hercegovina. A mi, njegovi sugrađani, malo znamo o tome. Mislim da je ova predstava i način na koji ju je postavio redatelj Ivan Leo Lemo zapravo živi spomenik Iliji Jakovljeviću. I valorizira konačno njegovo djelo i život onako kako je i zaslužio jer je on ovo volio, potekao odavde… Mi smo i poslije Ilije Jakovljevića proživjeli isti rat, a sve potiče od primitivizma protiv kojeg se borio. Pa ako ćemo povući paralelu s mojom ulogom profesora u “Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja” i on je bio žrtva primitivizma.

Nameće se dojam da ste u predstavi Jakovljevića prikazali kao oportunista u logoru Stara Gradiška?

– On je zapravo na svoj način bio u jednoj vrsti povlaštenog položaja u ustaškom logoru i o tome piše.Međutim, ipak je morao krišom pisati svoje pjesme, a pisao je samo ono što je vidio, a vidio je užas i zlo. I uz to, cijelo vrijeme boravka u logoru nije znao kad će ga i hoće li ga odvesti na klanje.

Vaš monolog u predstavi jako je upečatljiv. Je li ovo uloga karijere Roberta Pehara?

– Sinoć su mi neki ljudi, koji me dobro poznaju, nešto slično rekli. Međutim, sad sam u takvom stanju, toliko sam unutra, u tom liku, da ne mogu racionalno suditi ni o čemu. Dao sam cijeloga sebe i mogu sa sigurnošću reći da je ovo najteži izazov u karijeri bez daljnjeg. A što sam napravio i kako sam to izveo, prosudite vi i publika.

U predstavi smo se nagledali brutalnih scena i grubih riječi, što publiku sigurno neće nasmijati, ali će je osvijestiti. Po vama, kako će proći kod publike?

– Ono po čemu je predstava već sad originalna je da ništa slično o ovoj temi nije urađeno do sada. Nisam siguran da bi ovakvu predstavu imali hrabrosti postaviti ni u jednom kazalištu u Hrvatskoj i BiH. Naša misao vodilja bilo je oživljavanje lika i djela izuzetnog čovjeka i našeg sugrađanina. Iznijeli smo predstavu koja nema nikakav ideološki primat niti se radi o bilo kakvom izjednačavanju totalitarizama. Poema je svim žrtvama i opomena budućim naraštajima kako treba živjeti i Ilijin zavjet da se ni po cijenu vlastitog života ne treba odricati sebe.

Razgovarao: Oliver Cvitković

Večernji list / 30. 5. 2018.

NEMA KOMENTARA