PODIJELI
Robert Raponja (foto: PIXSELL)

Robert Raponja, pedagog i kazališni redatelj, profesor na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, u Hrvatskom narodnom kazalištu Mostar režirao je „Jesenju sonatu“ Ingmara Bergmana. Raponja je primarno pedagog, to je posao kojeg najviše voli. Režije su mu se, kako kaže, jednostavno, događale. Za njima nije trčao. Svakodnevno na Umjetničkoj akademiji u Osijeku ima probe s mladim glumcima kojima pomaže da otkriju što je u njima zanimljivo, jedinstveno i drugačije, što je to u njima, a potrebno je kazalištu kao mediju.

„Gluma je autentična, izvorna, organska umjetnosti. Glumac je ravnopravni suradnik u stvaranju predstave. Njegovo je umijeće nadopisati tekst, kazališnu režiju i redateljski koncept. Glumac ostaje na sceni, kroz njega prolazi čitav sklop misli i osjećaja. On tom energijom mora okupati gledatelje, mora ih pročistiti. Na kraju, svi smo pomoćnici glumca, tog bića koje ima hrabrosti stati pred druge, transparentno i neposredno djelovati sa scene. Svoje studente učim da budu odgovorni i disciplinirani, kako prema autoru teksta, redatelju, umjetničkim suradnicima, a najviše prema publici koja kupuje kartu da bi doživjela užitak. Glumac uči cijelog života, razvija disciplinu i nadograđuje se. U trenutku kada se stane s procesom otkrivanja tog trenutka, prelazi se u mrtvački teatar. Duhovni mrtvaci nam pokazivačkim metodama prikazuju predstavu. Iskreno proživjeti svaki trenutak, veličinu sadašnjeg trenutka, svečanost života, njegove ljepota i smisla, to je zadatak glumca“, kaže Raponja u razgovoru za Dnevnik.ba.

„Prvi put kada sam radio u ovom kazalištu, bilo je smješteno u podrumu Kosače, danas je smješteno u podrumu buduće zgrade Hrvatskog narodnog kazališta. To su dva različita podruma, onaj je bio podrum za preživljavanje, a ovo su već gabariti male scene HNK koji omogućavaju da se rade zanimljive i atraktivne predstave. Zahvaljujući vodstvu HNK Mostar ovo kazalište postaje značajno mjesto koje okuplja, jedno kreativno žarište u kojem su umjetnici svih profila, različitih teatarskih estetika. Značajni su pomaci i iskoraci u repertoaru“.

Bergmanova „Jesenja sonata“ sedma je predstava koju režira u HNK Mostar. Prije „Jesenje sonate“ režirao je „Sve ljubavi Georga Washingtona“, Gavranovu „Sve o ženama“, Krležinu „U Agoniju“, autorski projekt „SOS centrala“.

„Predstave koje su izvođene u zadnjih pet godina dokazuju da je riječ o sustavnom promišljanju repertoara i da priče, kazališne priče, koje se ovdje izvode, dokazuju kako kazalište ostvaruje svoju viziju i misiju. Jedna od njih je i njegovanje hrvatskog književnog jezika, kulturnog identiteta jednog naroda koji se ostvaruje kroz kazalište i načina na koji se određeni problemi, društveni, socijalni, gospodarski, iznose. Problemi koje kazalište ne može zaobići. Funkcionira po principu prepoznavanja, taj princip prepoznavanja uvijek je vezan za nešto konkretno, ono što se događa sada i ovdje“.

„Jesenju sonatu“ Ingmara Bergmana, bolnu priču o odnosu majke i kćeri, obiteljskim trauma i načinu na koji ih čovjek (ne) može preboljeti i prebroditi, o oprostu i zaboravu, Raponja režira na prijedlog glumice ansambla Sande Krgo Soldo koja ovom predstavom, odnosnom, ulogom majke i pijanistice Charlotte proslavlja 40 godina umjetničkog rada.

„Objeručke sam prigrlio njenu inicijativu i prijedlog. Riječ je o biseru dramske literature, cijela se podjela mogla napraviti iz ansambla. Vrlo studiozno i posvećeno smo radili na obradi teksta, pripremali se za mizanscen probe. Kolegica Jasmina Pacek i ja smo došli jako pripremljeni glede scenografije, znali smo kakve dojmove i metafore želimo prenijeti kroz prostor, onda je uslijedio jedan period potpunog nadopunjavanja, kreativnog poticanja u predstavi, kako tehničke, glumačke i autorske ekipe. Vrlo pedantno i mirno smo došli do cjeline. Jučer smo i prvi puta stavili i glazbu u predstavu koju potpisuje Andrijan Zovko. Glazba je donijela jednu dimenziju više, vrlo značajnu jer je riječ o nadarenom kompozitoru“.

Ingmar Bergman 1978. godine napisao je „Jesenju sonatu“, dramu o kompleksnim i zamršenim ljudskim odnosima kroz lik slavne pijanistice Charlotte koja se, potresena smrću svoga muža, nakon godina odsutnosti vraća u svoju obiteljsku kuću.

U njoj je, kao i godinama prije, čekaju njezine kćeri Eva i Helena, koje i dalje žive posljedice nedostatka majčine ljubavi. Charlotte koju igra Sanda Krgo Soldo, dvojeći između obitelji i umjetničkog poziva, izabrala pijanističku karijeru na koncertnim pozornicama diljem svijeta.

Kćeri, Eva (Jelena Kordić Kuret) i Helena (Nikolina Marić) iznova pokušavaju pridobiti majčinu pažnju u nadi da će se davno narušeni odnosi ponovno uspostaviti. No, Charlottin povratak pokrenut će erupciju osjećaja, trauma, međusobnih zamjeranja, neizgovorenih riječi, optužbi i razotkriti sve ono što su jedni od drugih krili.

Izgovorit će se sve ono o čemu se godinama, gotovo pa zavjetno, (pre)šutjelo. U „Jesenjoj sonati“ HNK Mostar ulogu Viktora igra Robert Pehar, dramaturg predstave je Dragan Komadina, scenografkinja Jasmina Pacek, autor glazbe Andrijan Zovko.

„Budući da je u pitanju bolna tema koju Bergman tako promišljeno, iskreno i duboko svjedoči, ne mogu reći da sam onako, prpošno zadovoljan napravljenim. Više sam duboko dirnut s koliko se ljubavi, predanosti i posvećenosti ansambl HNK Mostar i produkcija, posvetila ovoj predstavi. Ja sam bio samo onaj koji je inicirao i donosio neke bitne odluke, koncepcijske i redateljske. Kazalište je za mene sloboda, mjesto gdje ostvarujem slobodu, ali jednako tako, u svom redateljskom radu, želim da svi koji sa mnom surađuju ostvare svoju, kreativnu slobodu. Onda je to bogata kreativna suradnja što je jako bitno u procesu stvaranja. Mislim da se to, upravo, dogodilo, na ovoj predstavi“, govori Raponja.

„Jesenja sonata“ nije još jedna priča o životu nego priča o svim našim životima koje katkada ni sami sebi ne uspijevamo objasniti i racionalizirati ih.

„U umjetnosti se život vježba na jedan drugi način, pokazuje slika života na određenu izdvojenu temu iz života. Uvijek korespondira i vodi dijalog sa životom. Bergman nikada nije podilazio trendovima i modi već je kao autor, iskreno i ubojito, ogoljavao sebe, iznosio svoja mišljenja o temama koje se često potiru i zatiru u obitelji. Pakao u obitelj je ono što je svojom britkom i oštrom pameću, uočavanjem detalja pretvarao u nešto što je estetski zanimljivo, za gledatelje ljekovito, katarzično i oslobađajuće, ono što pročišćava misli i emocije. Zato je ova predstava svojevrsni poziv na zajedničko vježbanje najbolnijih iskustava koje treba pročistiti”.

Na trenutke zvuči kao moguće objašnjenje mota Tolstojeve Ane Karenjine: „Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna, nesretna je na svoj način“. Redatelj Raponja na to odgovara kako je, i svaka sretna, ipak, sretna na svoj način.

„Čovjek traga za srećom u svom životu. Bergmanovi likovi u ime sreće i ljubavi, u ime traženja načina kako da žive u zajednici nastoje pronaći svoj put. Originalni, autentični put svakog pojedinca. Bergman je to dao u svom cijelu opusu, opisima ljudske duše, njegove se priče uvijek odvijaju u malom krugu ljudi, u izdvojenoj stvarnosti u izdvojenom vremenu i iz njegovih individualaca. Individualizam je bio njegov put. Svojim opusom i estetskom, individualci su objekt njegovog proučavanja ljudskog, složenog bića. Nije bježao od bolnih tema, dapače, smrt, starost, usamljenost, strah od neuspjeha, neprepoznavanja, nesporazuma, strah od seksualnosti i iskazivanja seksualnosti koji je posljedica dubokog stanja bića.“

Strah i od samog života, na što redatelj Raponja odgovara:

„Da, sve su to teme kada se nadvlada života i kada njegova lica žive punokrvni duhovni i intelektualni život. Satkana od mnogih dimenzija u kojoj je ona duhovna ključna. Zanimljivo, nikada se nije doticao politike. Rat je bio u pozadini u samo jednom od njegovih brojnih filmova. Njegova domovina su kazalište, umjetnost, literatura i glazba, a ne rat“.

Redatelji se, također, bave ljudskim dušama i njihovim putevima i putovanjima.

„Meni je moj duhovni život najbitniji. Duhovnost je, valjda, svakom čovjeku usađena. Meni jer se bavim profesionalno umjetnošću, zaljubljenik sam u umjetnosti, kroz duhovnu spoznaju, rastem i radim na sebi i u sebi, tražim i dotičem one neizrecive trenutke ljepote života. Pratim putanje ljudskih duša, otkrivam, kao što je Bergman otkrivao, ono autentično u glumcu, ono što čovjek koji živi svoj unutarnji, bogati i složen život, pun osjećaja i ljepote, čak i magije“.

Umjetnost je sluga magije.

„Umjetnosti tomu i službi, kazalište je vježbalište demokracije, u njemu se okupljaju umjetnici različitih profila, svjetonazora, životnih iskustava i usuglašavaju kako bi došli do jedne cjeline. Sam proces nastajanja jedne nove, kazališne priče, toliko je uzbudljiv jer moramo pronaći načina da duboko i istinski razumijemo jedni druge, da jedni druge uvažavamo. Kazalište se u tom kontekstu zalaže za kreativni dijalog, svaki dobar dijalog nam nameće da suspendiramo svoje mišljenje, da ga maknemo, kako bismo mogli doživjeti i čuti drugoga, razumjeti drugoga“.

Možda su sve tragedije ovog svijeta i civilizacije u cjelini počele onda kada nismo jedni druge do kraja saslušali. Svjetske, velike i povijesne, ali i naše, osobne i intimne tragedije.

„Moramo uvijek naći snagu i tražiti snagu i strpljenje da se čujemo, da slušamo do kraja jedni druge. To neslušanje kreće vrlo rano, još u djetinjstvu, kada se slažu u nas određene i uvlače u nas traume i strahove kojeg se potom cijelog života oslobađamo. Sretan je onaj koji je pronašao put kako se osloboditi toga. Ne sluteći da to čine, jer nitko ni naše roditelje nije učio kako da nas odgajaju, u ime ljubavi, pažnje i brigade, stvaraju se neka neugodna životna iskustva koja nas obilježavaju. Najvažnije je oprostiti. Kada i kako dolazi do oprosta? Koliko čovjeku treba snage, unutarnje snage, odvažnosti i hrabrosti da se usudi zaroniti u sebe i u sebi naći opravdanje za onog drugog. Proces praštanja jednak je procesu zagrljaja koji iscjeljuje rane i opušta sve negativnosti“, rekao je Raponja u razgovoru za Dnevnik.ba.

Premijera predstave „Jesenja sonata“ na programu je 9. ožujka u HNK Mostar.

Razgovarala: Gloria Lujanović / Dnevnik.ba / 6. 3. 2019.06

NEMA KOMENTARA