PODIJELI

I, dogodila se još jedna premijera u HNK Mostar.

Puno je velikih i dragih imena tome pridonijelo. Prije svih, još davno, Ingmar Bergman, autor teksta za „Jesenju sonatu“… Redatelj predstave, Robert Raponja… Cijeli autorski i glumački tim. No, između svih, ovaj put se izdiže ime nositeljice glavne uloge, pijanistice Charlotte – kazališne prvakinje – Sande Krgo Soldo… Još jednom je  talent glumice koja je sudjelovanjem u ovoj predstavi obilježila 40. obljetnicu umjezablistaotničkog rada. Eto razloga za razgovor…

Jeste li zadovoljni načinom na koji je publika primila Vaš doživljaj uloge Charlotte, koju je nekad davno igrala i velika Ingrid Bergman…
Malo je reći zadovoljna. Sretna. Presretna. Moja Charlotte je moj doživljaj Bergmanove Charlotte. Ali imati tu mogućnost da promišljate isti lik kao Ingrid Bergman i govoriti rečenice koje je ona izgovarala… to je… doista zahvalnost, …sreća… nadahnuće i veliko, veliko zadovoljstvo, jer Ingrid Begman je za mene jedna od najboljih glumica svih vremena.

Dugo je u Vama tinjala želja zaigrati baš u „Jesenjoj sonati“, ali jedan drugi lik…
Da. Kćerke Eve, jer ta drama i Bergmanov film nastali su prije gotovo 40 godina, ja sam bila mlada glumica koja je obožavala Bergmana i njegove filmove.

Koliko su Vam osobna i obiteljska iskustva pomogla u realiziranju Vašeg zadatka?
To je dio odgovora na prethodno pitanje. Zašto baš Bergman i „Jesenja sonata“.Ta vječna tema o odnosu majke i kćerke. To je trebao biti moj odgovor na moj odnos s majkom. Bile smo dva svijeta s različitim pogledima na život i životne vrijednosti. A onda dočekam da igram majku i da se sve posloži – „kozmičkim redom“. I zato sam sretna i zahvalna. Dobila sam mogućnost da igram lik majke – da je branim, opravdavam, da praštam i da mi se oprosti. U svojoj životnoj zrelosti i iskustvenosti, shvatila sam svoju majku, njen način ljubavi, njene stavove. A različitost ne isključuje ljubav.

Tko je, zapravo, Charlotte, zašto je nesretna?
Charlotte nije nesretna. Ona uživa život svakom porom svoga bića. Ona kaže kako je imala divan život, i jest. Kao pijanistica svjetskog glasa imala je sve što je htjela. Ali bila je drugačija. Njena greška je materinstvo. Ona nikada nije trebala biti majka. Ona voli svoje kćeri – ali na svoj način. Bergman poredi Charlotte s Chopinom: „Chopin nije sentimentalan, Eva! On je snažno osjećajan, ali ti osjećaji nikada nisu isti. Chopin, dakle, nije bio biće koje koje bi stalno imalo iste osjećaje.“ Ili kada je određuje kroz 2. preludij Chopinov koji svira: „To je suzdržana bol koju ja ne pokazujem. Mora se biti smiren, jasan, odriješit. Temperatura je visoka groznica, ali izražaj je ljudski savladiv.“ Njezina osjećanja su jaka ali promjenljiva i nepredvidljiva. Glazba je njezina najveća ljubav.

Je li istina da je „svaka nesretna obitelj nesretna na svoj način“?
Mislim da jest. Svatko ima svoju muku, svoju bol, svoju laž. Jesu li to iste muke, boli, laži, ne znam. Ali teme su univerzalne i dotiču se svake obitelji.

Što je, po Vašem mišljenju, temelj ljudske sreće?
Biti vjeran sebi. Biti svoj. Uspjeti dosegnuti ono za čime žudimo, a da pri tome ne povrijedimo druge.

Vi ste se još kao dijete nadali pronaći sreću na polju izvedbenih umjetnosti…
Ja sam znala. Znala sam da će moj život biti određen umjetnošću: pisana riječ, kazana riječ, režija, dramaturgija, znala sam da ću tu pronaći smisao svoga života.

Jeste li ga pronašli?
Da. Sretna sam. Moj život je vječna igra: pozornica i persone koje sam igrala. Davala im život, branila ih, voljela, patila i radovala se s njima, smijala se i plakala…

Kako je protjecalo Vaše djetinjstvo i školovanje?
Imala sam sretno djetinjstvo. „Starinski“ sretno: puno igre – ganja, žmira, aberečke-abertude, lutkice, krpice, skupljanje salveta. Moja generacija zna o čemu govorim. Prelijepa sjećanja. Toplina i ljubav doma. Tata, koji me usmjeravao ka literaturi, korištenju enciklopedija i rječniku stranih riječi. Odrasla sam u malom lijepom Konjicu, gdje su mi knjižnica i kino bili najbolji prijatelji. Zatim gimnazija. Moram spomenuti svoga profesora jezika – tada se zvao s-h jezik, Juru Blažića, koji mi je ulijevao dodatnu ljubav i strast prema književnosti i teatru. Hvala, profesore. A onda Akademija.

Kojih se profesora i kolega s Akademije rado sjećate?
Svaki je imao svoj određeni značaj i utjecaj i sjećam ih se s poštovanjem i zahvalnošću. Moju klasu vodio je Aleksandar Đuverović, strogo i zahtjevno. Kaća Dorić,moj vječni uzor). Miro Avram, moj cvrkutavi glasić pretvorio u glas. Sjajni teoretičari: Zdenko i Josip Lešić, Slavko Leovac, Tvrtko Kulenović, Nikola Koljević. Na klasi nas je bilo osam. Tri cure i pet muških. Osim Šerifa Aljića (NP Mostar), nisam u kontaktu s ostalima.

Prva se uloga ne zaboravlja…
Prvi put stala sam na daske konjičkog amaterskog pozorišta „Neretva“ kao Hionija u „Zagrljenicima“ Miodraga Žalice. Prva profesinalna uloga na zeničkim daskama u Mrožekovoj “Klaonici” u režiji Ivice Kunčevića kao Flautistica.

Nakon Akademije skrasili ste se jedno vrijeme u Zenici?
Da. Od 1977. do 1984. Veliko iskustvo. Puno dobrog rada. Dobrih predstava. Sjajnih redatelja.

Potom ste došli u Mostar i tu, u gradu na Neretvi, ostali do danas?
Mostar. Hercegovina. Sunce, kamen, smokva, miris čempresa. Vraćanje korijenima. Stolac – Basilije – Krge. Najljepše mjesto na svijetu.

Koje su velike uloge obilježile Vašu karijeru?
Odigrala sam tako puno, dobrih nezaboravnih uloga, ali izdvojit ću meni najdraže: Eva – Aldo Nikolaj „Nije bila peta“; Charlotte – Molier „Don Juan“; Lulu – Wedekind „Lulu“. Režirali redom: Ahmet Obradović, Miloš Lazin, Branko Brezovac. U zreloj fazi to su uloge: Marija – Mate Matišić „Božićna priča“, režija Stjepan Filaković; Tena – Borislav Vujčić „Tena“, režija Bobo Jelčić; Klara – Vanča Kljaković „Giči, giči“, režija Vanča Kljaković; Laura Lenbach – Miroslav Krleža „U agoniji“, režija Robert Raponja; Alla – Nikolaj Koljada „Kokoška“, režija Dražen Ferenčina; Trusa – Mate Matišić „Bljesak zlatnog zuba“, režija Nina Kleflin; Jelena Andrejevna – A. P. Čehov „Ujak Vanja“, režija Nina Kleflin; Flora Humble – Charlotte Jones „Humble boy“, režija Borna Armanini; Meg Folan – Martin McDonagh „Ljepotica iz Leenanea“, režija Segor Hadžagić; Sonja – Christopher Durang „Vanja,Sonja,Maša i još jedan“, režija Nina Kleflin i Charlotte – Ingmar Bergman „Jesenja sonata“, režija Robert Raponja.

S kojim ste redateljima najradije surađivali?
Joško Juvančić
, Robert Raponja, Nina Kleflin i smirena, jasna i odrješita Lajla Kaikčija – sjajna mlada redateljica iz Zenice s kojom sam radila „Zečju rupu“ ove sezone.

Što rado čitate?
Čitanje dijelim na ozbiljno i neozbiljno. Neozbiljno je rezervirano za ljeto, plažu i vrelinu i tada se družim s bestselerima i trilerskim hitovima. Prednost –  stvarno dobri Skandinavci. Drugi dio godine je ozbiljan i tada pratim zbivanja na literarnoj sceni, kupujem što me zaintrigira, a i vraćam se starim ljubavima: Margerit Jursenar i njen Hadrijan, Marguerite Duras, Doris Lessing. To su moje prvakinje. Dijete u meni ne može bez naklona za J. K. Rowling, tako  da sam upratila i njene romane pod pseudonimom Robert Galbraith. Zaljubljena sam o Orhana Pamuka i gutam sve što napiše. Tragam za nepročitanim romanima Umberta Eca – silno ga volim. Andrić i Selimović su mi uvijek na dohvat ruke… Ma čitam uvijek i svugdje.

Koju glazbu volite?
Zapela sam u rocku – 60-e, 70-e, 80-e. Ovisi o raspoloženju i situaciji. Ali najviše se družim sa ženskim klubom svih vremena: Billie Holiday, Etta  James, Nina Simone, Ella Fitzgerald. Od mlađih članica: Nora Jones, Amy Winehouse, Diana Krall. Pratim i trendovska zbivanja ali „to nisu moje kiše, u meni su kiše  tiše“. Ali zato slušam glazbu moga sina Ivora koja je kombinacija svega navedenog pa su „moje kiše spokojne“.

Kako provodite slobodno vrijeme, imate li hobi?
Moj poziv i sve što mu je prirodno okruženje i određenje je moj hobi. Dakle – teatar, film, knjiga, glazba – su moj život i moj hobi. Da. I more. Ljubim ga, stapam se s njim i uživam u svakom njegovom dahu i naboru. Sa svojim Draganom idem u ribolov. Otočići, uvale, prozirno more, miris soli i smole borova… Eto.

Jeste li zadovoljni načinom na koji u svakom pogledu napreduje Vaš teatar, matična kuća?
Svaki dan u svakom pogledu sve više napreduje. Počeli smo od nule – sada imamo prekrasnu malu scenu koja će uskoro prerasti u veliko zdanje. Pravimo četiri premijere godišnje. Imamo dobre glumce i za najzahtjevnije projekte. Raznolik repertoar. Sjajnu ekipu „ljudi iz sjene“ (tehnički dio ansambla) što bi rekla Jelena (Kordić Kuret). Direktora Ivana Vukoju s kojim počinje naša renesansa. Dramaturga i umjetničkog savjetnika Dragana Komadinu. Dobri elementi za još bolji rad.

Pozovite naše čitatelje u kazalište. Zašto je potrebno da dođu?
Vi koji volite teatar, doći ćete i bez da vas se poziva. Vi ste naše ogledalo, naš smijeh i suze. Naši vjerni prijatelji. A Vi, koji ćete to tek postati – dođite, prisustvujte u nastanku jedinstvenog, neponovljivog čina – gledanja predstave. Ona se stvara pred vama – tada i nikad više – jer nikada nije ista. Ona djeluje na sva vaša čula: pisana riječ koju preživljava i izgovara glumac. Likovnost scenografije i kostima. Čarolija glazbe. Pokret tijela. Igra svijetla i sjene. To je spoj svih grana umjetnosti na jednom mjestu. Bez obzira na žanr, svaka predstava je svijet za sebe koji ćete prepoznati, koji će vas dotaći; svjesno ili podsvjesno. Kao što sam ja svjesno odabrala „Jesenju sonatu“, kao posvetu svojoj majci – zbog katarze koja mi je trebala, tako ćete i vi, bez obzira na različitosti, pronaći komadić sebe u svakoj predstavi.

Za kraj iz „Jesenje sonate“, Evin zadnji tekst u predstavi: „Postoji još jedna vrsta milosti. Mislim na onu nepostignutu mogućnost da jedna drugu primimo za ruku, da se uzajamno pomažemo, da pokažemo nježnost. Shvati da te nikad više neću napustiti, niti dopustiti da nestaneš iz mog života. Mislim da ću pri tome ostati. Ne predajem se, pa čak i ako je prekasno. Vjerujem da nije prekasno. Ne smije biti prekasno.“
Draga mama, hvala, oprosti, opraštam. Sanda.

Razgovarala: Vesna Hlavaček

Dnevni list, 18. 3. 2019.

NEMA KOMENTARA