PODIJELI

Nakon vrlo uspješne predstave “Ljepotica iz Leenanea” (Martin McDonagh), “Preobražaj” (Franza Kafke) druga je predstava koju u Hrvatskom narodnom kazalištu Mostar (HNK) režira mladi sarajevski redatelj i dramaturg Segor Hadžagić. Predstava “Preobražaj” je već nakon dvije reprize naišla na pozitivne reakcije publike i kritike, što je ujedno bio i povod za razgovor s tim talentiranim redateljem.

Kako ste došli na ideju adaptirati novelu Franza Kafke?
– Ono što je meni najzanimljivije kod Kafke, odnosno najsnažnije rezonira s mojim bićem, nije svijet posvemašnje alijenacije, tjeskobe, turobnosti i bešćutnosti birokratskog aparata koji predstavljaju stereotipan opis tzv. kafkijanštine, već svijet lišen bilo kakvog otpora: intelektualnog, umjetničkog, socijalnog, društvenog. Živim u svijetu u kojem je sve tako kako jest i bilo kakav otpor tom stanju doživljava se kao čin otpadnika, luđaka ili, u najboljem slučaju, budale, odnosno klauna. Upravo je to polazište da scenski adaptiram, režiram “Preobražaj” jer prihvaćati svijet takav kakav jest znači dopustiti da sustav ili okolina preobraze vaše biće i jedno jutro se probudite sa spoznajom da ste se preobrazili u ogromnog kukaca. A kakav je svijet koji smo prihvatili? Svijet lišen kreativnosti, protoka ideja, smislenoga rada, osobnog angažmana. To je svijet kojemu je potreban otpor, a jedna od osnovnih funkcija umjetnosti je otpor okoštalim obrascima mišljenja, ravnodušnosti sustava, apsurdnom jeziku. Bez toga smo samo kukci.

Moram vam priznati da mi se predstava jako svidjela, moderna je, glumci su sjajni, scenografija i glazba također. Jeste li cijelu predstavu osmislili sami ili ste imali pomoć kolega?
– Redatelj zadaje konceptualni okvir koji mora biti čvrst i jasan. Rekao bih da je to osnovna zadaća redatelja. Konceptualni okvir daje prostor svim suradnicima da se izraze i obogate svijet unutar tog okvira. Ja ne volim diktatorsko vođenje i slijepo praćenje svih mojih ideja, već suradnju sa svim akterima teatarskoga procesa koja će me obogatiti. Proces rada na predstavi je učenje, a kad bismo ukinuli taj moment, redateljska profesija uistinu bi postala surova demonstracija diktatorskoga režima. Bez suradnika, od kojih sam učio i s kojima sam u svojevrsnom call-responseu razvijao ideje, ne bih mogao zamisliti ne samo rad u teatru već uopće osobni razvoj. Netko bi se u procesu osjećao kao kukac. Tako da bez kreativne slobode scenografa i kostimografa Vedrana Hrustanovića, kompozitora Andrijana Zovke i Nedima Ćišića, animatorice Alete Rajič i koreografkinje Ene Kurtalić te sjajnih glumaca Bojana Beribake, Ivana Skoke, Angele Bulum, Mire Barnjaka i Nikoline Marić ne bih mogao svoj konceptualni okvir zaokružiti. Redatelj treba provocirati najbolje u svojim suradnicima, a ne sputavati ih i ograničavati.

Vjerujete li da je ova predstava ogledalo našeg društva, odnosno je li kazalište uopće ogledalo društva?
– Vjerujem da jest, inače se ne bih bavio ovim poslom. No, problem je što kazalište više nema tako važnu ulogu u društvenom životu zajednice, kao prethodnih stoljeća. Nemoguće je da predstava ima tako snažan impakt na društvo odmah, ali ona treba pokrenuti nešto u pojedincima koji su sposobni pokrenuti nešto u drugim pojedincima koji opet pokreću treće i tako zaista kazalište stvara zdraviju zajednicu za koju moramo vjerovati kako je sposobna za otpor, barem neke oblike otpora. Eto, barem kritičko sagledavanje stvarnosti. Onda potom i javno izražavanje kritičke recepcije sadržaja iz naše neposredne stvarnosti. Cilj kazališta je napraviti koheziju zajednice. Za početak.

Jeste li očekivali uspjeh ovoga komada i pozitivne reakcije publike i kritike?
– Uspjeh je već postignut sjajnim reakcijama publike, a i kritike. Beskrajno me raduju ovi rani znakovi kako bi predstava mogla imati dug repertoarski i festivalski život.

Nije vam prvi put da gostujete u HNK Mostar. Odakle potječe ta suradnja s mostarskih kazalištarcima i kakvo je vaše mišljenje o glumačkom ansamblu HNK?
– S HNK Mostar sam surađivao 2014., kada sam režirao predstavu “Ljepotica iz Leenanea” u kojoj su igrali Sanda Krgo Soldo, Jelena Kordić Kuret, Bojan Beribaka i Robert Pehar. Suradnja potječe od poznanstva, a zatim i prijateljstva s mojim klasićem Draganom Komadinom koji je još na studiju prepoznao moje redateljske potencijale, a zatim i s Ivanom Vukojom koji je producirao moj kratki film “Kako je Ilija Ladin predavao njemački”. Suradnja s HNK Mostar je značajna jer nije samo profesionalni rad. Ona ima svoje početke u stvaranju zajedničkog senzibiliteta u upoznavanju ljudi koji već sada predstavljaju jednu novu struju u kulturi: Ivan Vukoja, Dragan Komadina, kompozitor Andrijan Zovko i zaista sjajni glumci koji su pokazali kako su sposobni prihvaćati potpuno različite poetike i estetike, od “Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja” Ivana Lea Leme, preko “Noći tribada” Bore Stjepanovića, do mog “Preobražaja”.

Osim režijom, bavite se i standupom i dramaturgijom. Imate poriv za različitim vrstama izražavanja?
– Baveći se samo pisanjem uvidio sam da mi tu nedostaje moment dodira s različitim ljudima. Mislim da ne mogu funkcionirati bez izravne i neposredne komunikacije s obzirom na to da je čitav naš život posredovan sveprisutnim medijima. To je svijet hladan i pomalo monstruozan. Zato osjećam poriv stalno komunicirati i provocirati reakcije. Kao redatelj s glumcima, a kao glumac s publikom. Kad se umorim od ljudi, vraćam se samoći pisanja (smijeh).

Kakvi su vaši daljnji planovi vezani uz kazalište?
– Trenutačno sam u pripremi nove predstave. Reći ću samo da je po motivima romana “Brisanje” Thomasa Bernharda.

Oliver Cvitković / Večernji list / 13. 2. 2018.

NEMA KOMENTARA