PODIJELI

Škotski dramski pisac David Greig jednom je rekao kako su male scene u vremenu stalnih međusobnih udaljavanja dekadentne. No, intimne predstave koje tamo nastaju dostupne su malobrojnima te se zbog toga kazalište sve manje demokratizira. Pritom nije mislio da su one nepotrebne, ili manje vrijedne, nego je uputio na činjenicu njihove ograničenosti dosega. Neki od progresivnijih kazališnih festivala, primjerice rumunjskoga TESZTA, sadržavali su malene izvedbe za jednog do četiri gledatelja te su tako suptilno i neprimjetno tkali spone između publike i izvođača.

Znanstveno-istraživački i redateljski rad Marine Petković Liker obilježen je transdisciplinarnošću, traženjem pukotina i neizbježnim suosjećanjem u dijalogu s publikom u nerijetko malenim ili napuštenim prostorima intime. „Gnijezdo“ HNK Mostar, iako zatvorenije i kazališnije u formi, zadržava te nekakve temeljne smjernice njezina rada. Ulazimo u priču u kojoj možda ne želimo trenutačno biti, osvijetljeni smo, pijemo kavu uz miris pirjanja luka i čekamo da polusatnu tišinu ispresijecanu glazbom i poezijom Marka Tomaša prekine neka drama. Sve što dolazi iznutra odvija se u sporom galopu. Kada kao gledatelj prihvatite da ste u dnevnom boravku jedne obitelji ipak gost, i da se u univerzalnosti priče o povijesti, gradu, odlascima i obitelji nalazite i vi, počinje istodobno fikcijsko i osobno introspektivno putovanje građeno na improvizacijskim tehnikama.

U tom brzom i histeričnom životu obiteljsko nam gnijezdo antinomijski pruža sigurnost i krhkost. Nakon smrti člana obitelji vraćaju mu se braća i sestre. Preko njihovih osobnih žaljenja raspliću se velike promjene u BiH, zamjeranja, različiti karakteri, siromaštvo, ispovijesti i opravdanja, nade, gorčina, ali i paralelni monolozi nalik septetu u džezu. Glazba i zvukovi prate ritam odnosa – od raštimanosti, ubrzanih kazaljki do kapljica. Otvarajući više različitih perspektiva nadiru pitanja. Kako ne zamijerati? Možemo li oprostiti? Jesmo li zaboravili voljeti? Kako graditi, a ne povrijediti? Kako ostati, a ujedno i otići?

Zanimljivo, obiteljsko pomirenje ne nastupa u nekoj dalekoj budućnosti, nego u kući predaka gdje je sve dotrajalo i škripi. Dolazi u prisjećanju, okusu mamine juhe, za stolom gdje se zatvara krug života. Miro Barnjak, Bojan Beribaka, Angela Bulum, Jelena Kordić Kuret, Nikolina Marić, Jadranka Popović Miljko i Ivan Skoko sugestivno i na različitim registrima oblikuju svoje uloge iznutra, ispreplićući dokumentarizam i fikciju. Izgrađuju međusobno povjerenje na životnim i kazališnim daskama te izazivaju u gledatelju nevjerojatno suosjećanje i osjećaj bliskosti. Više nismo gost, postajemo prijatelj.

„Gnijezdo“ poput većine obitelji, ali i prostora u kojem živimo, nema tu demokratičnost primanja mnogo ljudi. Sporo je, nemoderno i stalno obnavljajuće. „Pospremanje“ života koje nastupa smrću u autobiografskoj je prozi od Zadie Smith do Karla Ovea Knausgårda stvar je mentalne higijene, a jedna od najtežih borbi suvremenog čovjeka je previše misliti i osjećati.

Anđela Vidović

Sva sigurnost i krhkost obiteljskoga ”Gnijezda”

*Kritika je prvotno objavljena u Glasu Slavonije u sklopu postprodukcije Osječkoga ljeta kulture

NEMA KOMENTARA