PODIJELI

Cigla plave boje

Plakat predstave

Dramu o bračnom paru koji se suočava s gubitkom sina mnogi kritičari drže biserom suvremenog dramskog pisma što potvrđuje i činjenica kako je jedan od naj­igranijih komada u svijetu u prošlom desetljeću. Što je tako privla­čno u komadu o roditeljskom bolu i potra­gom za nadilaženjem istoga, te užasne praznine kakvu uzrokuje jedna takva trage­dija u obitelji, a da pri tome na idejnoj ravni ne nudi nikakva originalna rješenja? Pet likova i njihova karakterna i generacij­ska raznolikost? Vješto vođena razvojna linija u odnosima, znalački tretman dramskog vremena i pametno izabrane elipse? Činjenica da nije lišena suptilnog humora koji je čini životnom, privlačnom i uvjerljivom?

Zečja rupa kao ubojita anato­mija boli zapravo otvara ogromni prostor empatiji, suosjećanju i istinskom razumijevanju likova i njihovog središnjeg problema. Ta mogućnost suživljavanja i emotivnog identificiranja, najrazornije je oružje ove studiozne analize ljudskih odnosa u vremenima polju­ljanih vrijednosti i vjerovanja.

Možemo li se uistinu osjećati sigu­r­­nim i zaštićenim u našim malim mikrosvemirima u koje se zatva­ramo iscrpljeni i slu­đeni od globalnih i nacionalnih izazova? Na koga se u takvim utočištima možemo osloniti i u koga vjerovati? Iz ozra­čja takvog unutarnjeg nemira lako razvijamo snažnu bliskost s liko­vima Zečje rupe, sretni što nas je takvo iskustvo mimoišlo i zahvalni što nas je učvrstilo u vlastitom razumijevanju sličnih tragedija u našim životima. Tako nas autor (ne)svjesno stapa sa svijetom Čehovljevih likova što žudeći za promjenama, shvaćaju vrijednost međusobnog povje­­r­enja kao jedinog oslonca za predstojeća živo­tna iskušenja.

Nakon tragičnog gubitka dje­teta, dječakova majka, Becca, želi ustupiti njegovu odjeću Crvenom križu, dok Howie, njezin muž, krišom gleda snimke s pokojnim sinom. Sve što se dogodi, čak i lijepo, kao što je trudnoća njezine sestre Izzy, zapravo je samo pod­sjetnik na pokojnog Dannyja.

U emotivnom natjecanju tko i na koji način uvjerljivije i do­s­ljednije tuguje za sinom, otac ili majka, u atmosferi međusobnog optuži­vanja i zamjera­nja, naša mostarska Zečja rupa nudi gotovo ispražnjeni scenski prostor, svemirski plavu sobu, koji priziva beskonačnost i nudi semiotičku nadgradnju jednog od glavnih simbola komada – „zečje rupe“, kao općeprihvaćene metafore za ulazak u nepoznato, u dezorijentirani ili mentalno rastrojeni svijet, koji se iz dječije perspektive najbrže prepoznaje kao asocijacija na lik Carollove Alice iz zemlje čudesa.

Ovdje „zečja rupa“ postaje sino­nimom za ulaz u paralelni svemir, u prostor u kojima postoje kako kaže Abaire „bolje i sretnije verzije nas“. Zečja rupa je suvremena verzija raja, utočiste za one koji, prije svega, vjeruju u znanost, u kojem postoji utjeha i spas, jer život ako nije vječni, onda je barem paralelni i u svakom slučaju bolji je od onog kojeg imamo. Iako glavni ženski lik, Becca, ne može pronaći utjehu u grupi za potporu, među vjerskim fanaticima kako kaže, odnosno u starozavjetnom okrutnom Bogu, Zečja rupa zapravo nudi utjehu u novozavjetnom poimanju trpnje, odnosno navikavanja na život s boli u „dolini suza i plača“.

Njezina majka Nat sažima idejni oslonac teksta govoreći o tome kako je bol za sinom – njezin sin Arthur ubio se u heroinskoj krizi – teška kao cigla koju sta­lno nosi u džepu. Usporedba boli s težinom cigle istodobno je i podsjetnik i pomirenje i nadomjestak za sina, koja joj daje nužnu stabilnost. „Svaki put kad zavučem ruku ona je tamo“, kaže Nat. Nema čarobnog štapića koji će ikada odagnati bol za gubitkom djeteta. Nema i ne može ga biti.

„Ali valja živjeti, draga moja Irina!“, kao da odzvanja eho Čehovljevih sestara na otvorenom kraju Abaireovog ko­mada, jer bol ne može proći. Ona postaje dio našeg života.

Ovo je drama i o oprostu i nužnosti istoga. Bez istinskog pokajanja za učinjeno, pa makar se radilo i o pukom nesretnom spletu okolnosti, ta gesta sedamnaestogodi­šnjeg dječaka postaje jedna vrsta moralnog imperativa, što svojom porukom osobito snažno rezo­nira u postkonfliktnim društvima kao što je naše. Oprostom, koji je kod Abaira fakturiran na jedan uzdržaniji i suptilniji način, otvara se mogućnost za nužnu sublima­ciju kod roditelja, te izlazak iz njihovog autoviktimizirajućeg grča, a istodobno se daje prilika dječaku, nesretnom „krvniku“, da puno rastereće­nije krene u otkrivanje „paralelnih svemira“.

To je, dakle, predstava o snazi. O životu vrijednom življenja!

Dragan Komadina

NEMA KOMENTARA