Razgovarala: Vesna Hlavaček | Dnevni list | 21. rujna 2019.
Originalni članak dostupan je ovdje >>>
Moja prva predstava u HNK bila je otvorena za suradnju s glumcima svih kazališta u Mostaru, a ubrzo nakon toga smo realizirali i prvu koprodukciju s NP Mostar. Nakon toga su slijedile koprodukcije s BNP Zenica, GK Marin Držić iz Dubrovnika, a evo sada i s Narodnim pozorištem Republike Srpske iz Banjaluke. Sa SARTR-om iz Sarajeva upravo dogovaramo novu koprodukciju , a pokušat ćemo realizirati i jedan projekt u suradnji sa Zagrebačkom filharmonijom
U sezoni 2019-2020, HNK Mostar obilježava 25. obljetnicu utemeljenja. Na koji način, saznat ćemo od ravnatelja teatra Ivana Vukoje.
Već šest godina na čelu ste kazališta koje, evo, slavi svoj jubilej. Ispričajte nam povijest osnivanja i rada te ustanove?
Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru osnovano je 22. rujna 1994. godine, odlukom Vlade Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Pred nama je, dakle, 25. obljetnica utemeljenja i jubilarna 25. sezona. HNK Mostar je utemeljen, zahvaljujući, u prvom redu, ljubavi prema kazalištu. Da u njima nije bilo spomenute ljubavi, glumci i bivši djelatnici Narodnog pozorišta Mostar vjerojatno bi tih ratnih devedesetih odustali od teatra i prepustili se zovu nekih drugih sirena i muza. Usprkos ratu i stradanjima, ostali su u Mostaru i nastavili raditi jer teatar za njih nije bio samo posao, nego i poziv i strast i ljubav. Sve to činilo je potreban, ali ne i dovoljan uvjet za utemeljenje nove nacionalne kazališne kuće. Svjesna uloge i značaja ustanova kulture za izgradnju kulturnog i nacionalnog identiteta jednoga naroda, ondašnja Vlada HRHB, između ostalog i velikim zalaganjem njenoga ministra kulture Joze Marića, osigurala je prikladan institucionalni okvir koji je kazališnim djelatnicima osigurao status i poziciju, a hrvatskom narodu u Mostaru i BiH ostvarenje sna kojeg su počeli sanjati prije nekih stotinjak godina kada su od ondašnjih Austro-ugarskih vlasti tražili dopuštenje za osnivanje kazališta s hrvatskim nacionalnim predznakom.
Predstavite nam dva velika projekta koja su u pripremi na početku nove sezone…
Prvi je „Kraljevo“ Miroslava Krleže, u režiji Ivana Lea Leme. Premijera će biti 22. rujna 2019. godine, na obljetnicu osnutka HNK Mostar. Produkcijski velika i dramski vrlo zahtjevna ansambl predstava koju nećemo igrati na našoj Maloj sceni nego kat niže u betonskom podrumu, u prostoru koji bi mogao postati naša alternativna scena, H-alter scena kako smo je u šali nazvali. Pored članova ansambla HNK u predstavi igra i deset polaznika našega Dramskog studija mladih. Po mnoštvu elemenata bit će ovo veoma neobična predstava, veliko pomjeranje granica i za nas i za našu publiku.
Drugi projekt je predstava „Što te nema“, koju radimo u koprodukciji s Narodnim pozorištem Mostar i Narodnim pozorištem Republike Srpske te mostarskim Gradskim odborom SPKD „Prosvjeta“ koja je i izvršni producent predstave. Predstava se radi po tekstu Marijane Aracki iz Beograda, a režiju potpisuje beogradski glumac i redatelj Erol Kadić. „Što te nema“ je predstava o Aleksi Šantiću, o njegovoj tragičnoj vezi s Ankom Tomlinović, o poeziji i Mostaru. Predstava s elementima mjuzikla naslonjenog na sevdalinke.
Zašto ste izabrali baš Krležino Kraljevo?
Htjeli smo predstavu dostojnu 25. obljetnice nacionalne kazališne kuće. Unutar umjetničkog vijeća, vrlo brzo smo se dogovorili da to bude neko Krležino djelo. S obzirom na dosadašnju vrlo uspješnu suradnju i „kemiju“ koju smo razvili s Ivanom Leom Lemom, njemu smo ponudili režiju. Kraljevo smo zajedno odabrali jer je to bio veliki izazov i nama i Lemi kao redatelju. „Kraljevo“ je, naime, dugo vremena nosilo etiketu „neuprizorljive“ drame. I velikan je hrvatskog kazališta Branko Gavella priznao kako nije uspio „Kraljevu“ kao dramskom predlošku „dati adekvatan scenski život“. Stoga se na praizvedbu ove Krležine drame čekalo punih 40 godina, od 1915. kada je napisana do 1955. kada je na scenu po prvi puta postavlja Jugoslavensko dramsko pozorište. Uvjeren sam da će se glas o našem Kraljevu pronijeti jako daleko i da će dugo odzvanjati u teatarskim krugovima.
Koprodukcijski projekt Što te nema potvrda je Vašeg opredjeljenja da surađujete s teatrima u BiH, vjerujem i u regiji?
Moja prva predstava u HNK bila je otvorena za suradnju s glumcima svih kazališta u Mostaru, a ubrzo nakon toga smo realizirali i prvu koprodukciju s NP Mostar. Nakon toga su slijedile koprodukcije s BNP Zenica, GK Marin Držić iz Dubrovnika, a evo sada i s Narodnim pozorištem Republike Srpske iz Banjaluke. Sa SARTR-om iz Sarajeva upravo dogovaramo novu koprodukciju , a pokušat ćemo realizirati i jedan projekt u suradnji sa Zagrebačkom filharmonijom.
Puno će se toga dogoditi tijekom proslave, predstavit ćete jednu monografiju
Obljetnica je povod za slavlje, ali i prigoda za pogled unatrag, za retrospektivu. U monografiji koju izdajemo povodom 25. obljetnice HNK Mostar pokušat ćemo prikazati sve bitne aktivnosti koje su se odvijale u HNK Mostar, ali i oko njega jer HNK Mostar nije samo kazališna, nego i javna kulturna institucija koja ima, ili bi trebala imati, i određenu društvenu težinu i utjecaj. Stoga je za cjelovito razumijevanje HNK Mostar, nužno razumjeti i društveni kontekst unutar kojeg je nastalo i djeluje.
Pored obljetničke premijere 22. rujna te izdavanja i predstavljanja monografije HNK Mostar, obljetnica će biti obilježena i prigodnim igranjima, medijskom kampanjom, gala večerom s prigodnim programom, itd. U sklopu obilježavanja 25. obljetnice planiramo organizirati i dane HNK Mostar u Zagrebu u okviru kojih bi predstavili monografiju i odigrali nekoliko predstava.
Vratimo se Kraljevu. Redatelj je, još jednom na daskama HNK, Ivan Leo Lemo
Nakon Hamleta u selu Mrduša Donja i Logorilijade, ovo je naša već treća suradnja s Lemom. Obje spomenute predstave bile su iznimno uspješne i obje ovjenčane festivalskim nagradama, stoga sam uvjeren kako će i ova treća biti barem toliko uspješna. Neovisno o festivalima i nagradama, svima nama u HNK je uistinu veliko zadovoljstvo surađivati s Lemom, do te mjere da ga na neki način već smatramo članom našega umjetničkoga ansambla. A kako čujem od njega, ali i osjetim, spomenuto zadovoljstvo je obostrano.
Pažljivo birate suradnike u radu na predstavama?
Da. Ključnu ulogu pri tom igraju estetski kriteriji i autorski profil tih suradnika, ali nam je važan i njihov osobni, karakterni profil. Nudimo im suradnju, poštovanje, razumijevanje i podršku, ali isto to očekujemo i s njihove strane.
Koliko su Krležine Legende, od kojih su nekada redatelji zazirali – jer su, govorili su, teške za postavljanje na scenu, danas aktualne?
Takozvani klasici su klasici upravo po tome što se aktualnost njihovih djela ne iscrpljuje u društvenom i povijesnom kontekstu njihova nastanka. Ta djela svjedoče o duhu vremena i prostora unutar kojega nastaju, ali ih u isto vrijeme i nadilaze. Krleža je ne samo najvažniji hrvatski dramski klasik, nego i klasik u mnogo širem okviru od hrvatskog, a time i aktualan u svakom vremenu i društvu koje je spremno u njegovom demaskiranju ljudske prirode i društvenih normi spoznati nešto i o sebi i o svome vremenu.
Prošla sezona bila je izuzetno uspješna za HNK Mostar. Što nam još pripremate u novoj?
Nadamo se da ćemo uspjeti realizirati pet novih predstava, kako smo i planirali. Pored dvije spomenute, Kraljevo i Što te nema, radit ćemo i predstavu po motivima knjige „U ime identiteta“ Amina Maaloufa. Predstava ćemo raditi u koprodukciji s NP Mostar, a redateljica će biti Tanja Miletić Oručević. Za preostale dvije premijere konkuriraju tri naslova, stoga ćemo ih spomenuti nakon što odlučimo koji naslovi idu u ovoj sezoni.
Kada ćete nastaviti izgradnju zgrade teatra?
Nadamo se uskoro. Pored toga što se nadamo, poduzimamo i sve što je u našoj moći da se pokrene proces nastavka izgradnje. U posljednje vrijeme o tome se vode ozbiljni i obećavajući razgovori s potencijalnim donatorima i investitorima. Sva projektna dokumentacija je uglavnom završena, sve dozvole za gradnju postoje, samo nam novac nedostaje (smijeh).
Čime se osobito ponosite u svom šestogodišnjem angažmanu na čelu kazališta?
Ozračjem koje vlada u HNK Mostar i oko njega. Gotovo svi vanjski suradnici koji su s nama radili, od redatelja, kostimografa i scenografa do glumaca, bili su naprosto oduševljeni stanjem i raspoloženjem koje vlada u našem teatru. U isto vrijeme, u gradu Mostaru, a sve više i u BiH i regiji prepoznaje nas se i doživljava ne samo kao suvremeno, kvalitetno i potentno kazalište nego i kao inicijatora i sudionika mnogih pozitivnih društvenih procesa u gradu i državi u kojima živimo.
Koliku podršku imate u mladoj ekipi koja s Vama surađuje i općenito u ansamblu teatra?
Suradnja je izvrsna i vertikalno i horizontalno. Svatko radi svoj posao, mnogi i nekoliko poslova, i odgovara za njega. Kada to dobro funkcionira i svi ostali odnosi su mnogo harmoničniji. A što se podrške tiče, nastojim je više pružati nego očekivati. Trudim se biti podrška svim djelatnicima, osobito mladim članovima ansambla i produkcijskog tima. I uvijek naglašavam kako svi u prvi plan trebamo stavljati interes kuće, a ne svoj egoistično osobni interes. Mislim da je to formula našega uspjeha, ako se ovo što radimo može okarakterizirati uspješnim.
Nakon osvojenih 20 nagrada – ide li ansambl po „još“?
Nagrade nisu glavni cilj našega rada niti jedini kriterij naše uspješnosti, ali im se svejedno radujemo. A još više se radujemo kada nekom predstavom uspijemo iskoračiti u do tada neistraženo i neotkriveno područje. Trudimo se da svaka predstava i nama i publici ponudi neki novi element kazališne igre, neko novo razumijevanje kazališne forme. Kako bi iz predstave u predstavu, barem u nekim segmentima, napredovali i bili bolji. Mislim da je publika to prepoznala i da cijeni naš rad.
Kako ste primljeni na gostovanjima?
Na gostovanjima smo izvrsno primljeni, stoga nam je žao što ih nije bilo još više. Na tom segmentu ćemo posebno poraditi u ovoj sezoni. Uvjeren sam kako imamo što pokazati i u sredinama poput Sarajeva, Zagreba ili Beograda. Reakcija publike u kazalištu Gavella u Zagrebu na našu predstavu „Gnijezdo“ ponajbolje svjedoči o tome. Od raznih ljudi sam čuo komentar kako se onakve ovacije publike, kao što su bile nakon igranja Gnijezda, u Gavelli nisu čule i vidjele već godinama, možda i desetljećima.