Naš saradnik na polju teatra boravi u Jajcu, gdje se trenutno odvijaju 40. pozorišne/kazališne igre BiH. Donosimo presjek dosadašnjih aktuelnosti Igara
”Ovo je predstava puna tuge. Ali i predstava o kraju svijeta koja baš zato što o tome govori, treba biti i zabavna i šarmantna. A predstava uvijek u sebi krije puno više čuda no što mi mislimo.” Tako svoj drugi autorski projekt sa kojim je ove godine gostovao na 40. pozorišnim/kazališnim igrama BiH u Jajcu, što se održavaju od 25. VIII do 4. IX, vidi redatelj Aleš Kurt, ujedno autor dramskog predloška. Predstava se zove “Ništa nas ne smije iznenaditi”, praizvedena je u sarajevskom Pozorištu mladih, koproducent je Festival MESS, dramaturgiju potpisuje Nejra Babić, scenografiju Vedran Hrustanović, kostim Lejla Hodžić, a muziku Zlatan Božuta. Igraju: Belma Lizde Kurt, Emir Fejzić, oni su ljudi u uniformama i vode igru, uz njih su dvije nove, mlade glumice, Hana Zrno i Ivona Baković, u prvotnoj podjeli još su i Mirza Dervišić, Anita Memović Kajasa, Nadine Mičić, Vanja Matović i Darja Badnjević.
PJESMA O KRAJU SVIJETA
Tokom izvedbe, kako već redateljski nerv Aleša Kurta ukaže da je to neminovno, čujemo i dijelove teksta “Černobilska molitva” Svetlane Aleksijević, “Vjetropirka” A. P. Čehova i “Pjesma o kraju svijeta” Česlava Miloša, a sve je prožeto zvucima glazbe koju uglavnom prepoznajemo: od ruske narodne pjesme “Oči černie”, ukrajinskog narodnog plesa Kazachok, davnog njemačkog hita što se slušao i u rovovima II svjetskog rata, “Lili Marleen”, pa sve do Valcera br. 2 Dmitrija Šostakoviča na kojem dobar dio predstave počiva. Kuriozitet ovog gostovanja leži u činjenici da je predstava, prvi put od praizvedbe, igrala pred punom dvoranom, do sada je, naravno zbog protupandemijskih mjera, broj gledatelja uvijek bio ograničen, što je i za redatelja i za glumce bio pravi mali šok.
Predstava što samim imenom nagovještava o čemu govori – vježba Civilne zaštite pojavljuje se kao relikt neke naše nedavne prošlosti, kada smo se spremali da nas zaista ništa ne smije iznenaditi, a ipak, sve nas je iznenadilo. U uvjetima pojave i rasta Covid-19 epidemije sve se zaoštrava i poprima neke zloslutne bljeskove straha i nesigurnosti, kao osnovnih, ključnih odrednica vremena u kojem živimo. Predstava je to, kako u svom osvrtu navodi Hana Vranac, studentica III godine Odsjeka za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu – ona je jedna od nekoliko mladih ljudi, sarajevskih studenata, koji prate Igre, bilježe razgovore za okruglim stolom i pišu o predstavama, što je također odlika kazališnog festivala u Jajcu – “…koja maniristički i avangardno ulazi u dijalog sa pitanjem kraja, polemizirajući da li je njegov dolazak stvar slučajnosti ili civilizacijske zasluge. Ovaj eksperimentalni komad, kroz formu teatra apsurda, osvještava da čovjek nije žrtva napretka, već njen kreator…”
Predstava zrcali, u svim svojim segmentima – pokret, tijelo, gluma, mima, geg – redateljski rukopis Aleša Kurta. Neuhvatljiv, ponekada, u kodu, znacima i šiframa kojima se služi, on je vjeran svojoj temeljnoj ideji: suočiti nas sa nekom scenskom slikom, nekim prizorom koji sasvim sigurno može tu biti sam po sebi, dovoljno jasan i shvatljiv, a odmah potom uskočiti u neki potpuno drugi svijet i izgraditi novu sliku koja je isto toliko razumljiva i kazališno opravdana, ali sama za sebe. Jer, u povezivanju sa drugim prizorima i sklapajući ih u kompaktnu, za sebe održivu cjelinu, mjestimice se izgubi na tom efektu začudnosti koji puno bolje funkcionira samo u jednom trenu, nego kada se to nastoji ukomponirati u trajanje cijele predstave. No, to je teatar Aleša Kurta: razbarušen, apsurdan, neočekivan, u kojem bomba koja se pojavi na početku na kraju i eksplodira kako to nalaže drevna pozorišna konvencija, kazalište je to u kome se igra riječima, songovima, u kojem paralelno egzistiraju sirena za uzbunu, brusilica koja iskri, ginekološki stol, lutka koja svijetli, totalitarni sustavi i revolucije, atomski udari i mjerenje radijacije, hipnotičke krivulje na kotaču okrenutom prema publici ne bi li je pripremio na sva čuda koja joj se spremaju, komad je to u kojem ćete čuti i pojam “ležerni egzistencijalizam”, kada na kraju obuke saznajemo da jedino čega se trebamo bojati smo mi sami!
Pete večeri jubilarnih Igara gostovalo je Gradsko pozorište Jazavac iz Banje Luke, osnovano 2006. godine, i to sa predstavom “Skupština” po motivima drame “Obiteljska skupština” španjolske autorice Cristine Clemente u režiji Ivana Plazibata. U predstavi glume Aleksandar Stojković, Nataša Ivančević i Anja Stanić, članovi umjetničkog ansambla NP-a RS-a, uz Senada Milanovića i Marka Nedeljkovića, posao dramaturga i adaptacije obavila je Ivana Stjepanović, scenu i kostim riješila je Dragana Purković Macan, a kompozitor je Petar Bilbija. Plazibat, kome je to prva režija van Hrvatske, tim povodom kaže: “Španjolski izvornik pisan je iz nasljeđa 1968. godine i generacije koja je vjerovala u snagu ideala da promijene svijet. Naša ‘Skupština’ morala se poigrati sa svim balkanskim političkim stereotipima: stereotipima prostora gdje se svaka vjera u promjenu i bolje sutra susreće s prijezirom onih koji znaju kako se vlada, onih koji znaju što je politika i onih koji znaju što je naša stvarnost. Komad bi ostao prilično literaran i naivan da smo intervenirali u sam tekst…” I na okruglom stolu nakon predstave Plazibat oslikava što je u srži komada: “Riječ je o katalonskom tekstu napisanom iz ideje demokracije koja se raspada. I to mi je bilo zanimljivo. S obzirom na to da mi nikada nismo izašli iz patrijarhalnih okvira, te velikih vođa i autoriteta, pažnju privlači i to da se taj problem moći ne osjeća samo na višoj političkoj razini nego i dolje, na mikrorazini. To je priča svih ovih prostora. Tako da smo se trudili da adaptacijom teksta budemo što bliži bosanskoj stvarnosti…” Stoga i sve ono što se događa protagonistima “Skupštine” redatelj sa suradnicima spušta na nivo mikrogrupacije, sve se odvija unutar jedne porodice, sve odluke donose se glasanjem svih članova, i tu se razobličuje pozadina mutnih igara i na višim nivoima vlasti. Kroz prizmu smijeha, prije svega, kao konačni korektiv svih postupaka.
RASKOŠNA SCENSKA SINTEZA
Hrvatsko narodno kazalište iz Mostara, nakon dužih priprema, sredinom svibnja ove godine produciralo je predstavu “Isus, sin čovječji” u režiji Roberta Pehara, a prema istoimenom poetskom romanu libanonsko-američkog pjesnika, slikara i filozofa Halila Džubrana (1883-1931). Dramaturg Dragan Komadina o predstavi u programskoj knjižici zapisuje: “…Riječ je o iznimno raskošnoj scenskoj sintezi suvremenih vizualnih rješenja i srednjovjekovnih prikazanja, živih prizora iz Isusovog života i živih obrada istih tema sa slika svjetskih poznatih autora od renesanse do baroka (Caravaggio, Rubens, Van Honthorst, Ciseri), te monologa pripovjednog stila i kratkih dijaloških dionica…” Uz Komadinu, suradnici Pehara su pomoćnica redatelja, ujedno zadužena za koreografiju, Jelena Kordić Kuret, autor glazbe Gabrijel Prusina, scenografkinja Vesna Režić i kostimografkinja Mirjana Zagorec, a na sceni su: Jelena Kordić Kuret/Ana Franjčević, Ivan Skoko, Nikolina Marić, Anja Kraljević, Ivo Krešić, Miro Barnjak, Velimir Pšeničnik Njirić, Iva Šimić, Ana Ljubić… Poseban dramski naboj u predstavi podižu stihovi Halila Džubrana iz poeme “Tvoj Libanon i moj”, interpretira ih Robert Pehar, on je pjesnik i mislilac Džubran koji govori: “…Tvoj Libanon je partija šaha između biskupa i generala./Moj Libanon je hram u kojem moja duša nalazi nebo kad se zamori civilizacijom koja juri na škriputavim kotačima./Tvoj Libanon su pristaništa, pošte i trgovine./Moj Libanon je daleka misao, plamena ljubav i božanska riječ koju zemlja šapuće na uho prostranstva… “
Zamijenite imena tih prostranstava, Libanon Bosnom i Hercegovinom, i dobićete ideju predstave: spojiti Bliski istok, napose današnji prostor Libanona i Izraela, sa Bosnom i Hercegovinom, kao neku produženu ruku Mediterana, ali i kao prostore stalnih političkih trvenja, historijskih lomova i bespuća u kojima nestaje povijest i čovjek u silnim ratovima vjera i naroda, ali ostaje nada i vjerovanje da tako ne mora biti i da je zaokret moguć – o tome, također, uz život Isusov, govori predstava HNK-a Mostar “Isus, sin čovječji”.
Mladen BIĆANIĆ / Oslobođenje
Poveznica na originalni članak: https://www.oslobodjenje.ba/magazin/kultura/pozoriste/40-pozorisne-kazalisne-igre-bih-razbarusen-apsurdan-i-neocekivan-687167