41. Kazališne/Pozorišne igre BiH: Ne saginjimo se i gledajmo očima
Oslobođenje, 10.7.2022.
Naš teatarski suradnik piše o završnici 41. Kazališnih/Pozorišnih igara BiH, koje su održane od 29. lipnja do 7. srpnja u Jajcu
Druga polovina natjecateljskog programa 41. Kazališnih/Pozorišnih igara u Jajcu, koje se održavaju od 29. lipnja do 7. srpnja i donose, u izboru selektora Dževdeta Tuzlića, šest predstava što su ih, kao najbolje u sezoni, ponudile bosanskohercegovačke kazališne kuće iz Mostara, Zenice, Banje Luke, Tuzle i Sarajeva, otvorila je mogućnost da se sagleda barem dio onoga što teatri tih gradova smatraju za relevantno u svijetu kazališne umjetnosti. Istina, došlo je i do neočekivanog odstupanja od već utvrđenog programa – zbog jakog nevremena oštećeni krov Doma kulture nije podnio silinu kiše, pozornica je poplavljena, pa je predstava “Hrkači “ Nikole Pejakovića iz Narodnog pozorišta Republike Srpske iz Banje Luke morala biti otkazana. Tako je selekcija predstava reducirana, umjesto sedam u programu je šest kazališta, nadati se da je to konačno stanje, budući da u trenutku pisanja ovog teksta još nije izvjesno da li će, posljednje natjecateljske večeri, nastupiti sarajevsko Narodno pozorište – sve su oči, zasada, okrenute prema oblacima na nebu.
HAMLET I HEDDA GABLER
Prema odabiru selektora, Igre su trebale prikazati, uz suvremene autore i neke nove tendencije u pristupu autorskim projektima, dva vrlo poznata klasična komada svjetske pozorišne literature: “Hamleta” Williama Shakespearea i “Heddu Gabler” Henrika Ibsena. Zlatko Paković, pisac, kazališni kritičar i redatelj iz Beograda “Hamleta” je postavio u Narodnom pozorištu u Tuzli. Vjeran svom pozorišnom nervu i senzibilitetu, komad znatno krati, ostavlja samo par ključnih likova i njihove role dopunjava nekim novim momentima, ne drži se kruto onoga što je o njima zapisao autor, više ga zanima ideja koju želi ostvariti interpretacijom i vlastitim čitanjem tog kultnog djela, pa u samo središte zbivanja stavlja scenu mišolovke. Zašto? Zato jer, kako sam kaže: “Hamlet djeluje kazališnom predstavom, režirajući ‘Mišolovku’. Predstava mu je jedini način da uvjeri publiku i sebe u počinjeno kraljevo nedjelo na dvoru, izvršeno kao savršen zločin bez ijednog svjedoka. Shakespeare nam u ‘Hamletu’ pokazuje da je suština kazališne umjetnosti to da u zamku, u mišolovku, hvata – kako bi postali javni! – zločine kojima je u datom režimu skriven trag, a na kojima se taj režim održava.” Predstava se surovo i krvavo, kako to uostalom kod Shakespearea uglavnom biva, obračunava sa tim dobro skrivenim zločinima, raskrinkava aktere tih čina kojima svjedočimo i danas, u društvima u kojima živimo, poučava nas i hrabri da ne saginjemo glavu i zatvaramo oči pred takvim ponašanjem “elite” društva uvjerene da je iznad svakog zakona i da joj je dopušteno činiti što god poželi, ma kako tragične posljedice to izazvalo. Glumački, uglavnom mladi ansambl tuzlanskog NP-a predvodi, u naslovnoj roli, Elvis Jahić, Klaudija-novog kralja i njegovog strica igra Adnan Omerović, dansku kraljicu Gertrudu, Hamletovu majku, igra Ivana Perkunić Mešalić, u ulozi Polonija gledamo Irfana Kasumovića, njegovog sina Laerta glumi Mirza Ćatibušić, a kćerku Ofeliju Jasmina Ibrahimović, Armin Filipović i Elmir Krivalić su prevrtljivi dvorjani Rosencrantz i Guildenstern, kao vispreni grobar pojavljuje se Siniša Udovičić, a kao duh Hamletova oca Milenko Iliktarević. Sjajna predstava, jasna u ideji i nepokolebljivom stavu da se svaki prikriveni zločin, ma od koga poticao, mora objelodaniti, da svako zlodjelo mora biti stavljeno na uvid i sud javnosti!
Drugi klasik, jedan od stupova nordijskog dramskog pisma Henrik Ibsen, u Jajce stiže zahvaljujući Narodnom pozorištu iz Sarajeva i to kroz slojevitu obiteljsku dramu “Hedda Gabler” u režiji Nermina Hamzagića, dramaturginja je Asja Krsmanović, scenografkinja Mirna Ler, kostimografkinje Irma Saje i Vanja Ciraj Džudža, dok su scenski pokret i muzika djelo Thomasa Steyerta. “Radije ludilo, radije smrt, nego beskonačna nedjelja i ustaljenost građanskog životnog stila”, ideja je vodilja generalske kćeri Hedde Gabler koja se užasava toga da joj se, iz prizora u prizor, smanjuje životni prostor, ona to osjeća svakodnevno, gotovo fizički, prepuštanje dosadi jedino je u čemu pronalazi barem kratkotrajnu utjehu. No, neumitno, klizi u sunovrat, svaka nova scena za nju je korak bliže bezdanu, nižu se poraz do poraza, do konačnog odlaska u smrt. Ne preostaje joj ništa drugo do samoubojstvo, u divljem krešendu završava život hicem iz tatinog pištolja. Život zasnovan na snatrenju, tlapnjama, nestvarnim sanjarenjima, bez imalo dodira sa stvarnošću, život na granici mogućeg, proveden nad ponorom koji prijeti da je proguta svakog trenutka mora slomiti čovjeka nenaviknutog da se bori – a Hedda Gabler za takvu borbu, ovozemaljsku, nije spremna – ne može se pomiriti sa okrutnošću svijeta koji je okružuje – radije odlazi, samovoljno, zalupivši vrata tom svijetu koji ne priznaje, bez pozdrava i mogućnosti povratka.
Mona Muratović igra naslovni lik nastojeći ga otkriti postupno, nikako ne odjednom, mada je od prvog trenutka svjesna situacije u kojoj se nalazi: ona je cinična, svojeglava mlada žena, čak pomalo divlje, neukroćene prirode i temperamenta, uvjerena u početku u svoju premoć i nadmoć nad sredinom i ljudima koji je okružuju, uvjerena i u moć manipulacije svima oko sebe, no, vremenom, ta sigurnost u sebe se gubi, njen svijet, unutarnji, sve brže se urušava, popušta pred opasnostima što ih vanjski svijet nameće, jedini izlaz je definitivni odlazak, smrt joj se čini kao jedini dostojan odgovor. Naravno, Mona Muratović nosi cijeli komad, uz nju, također vrlo primjereno igra Aldin Omerović, uloga je to njenog muža Joergena Tesmana, odlična je mala ali vrlo bitna rola Juliane Tesman, njegove tete, donosi je izvanredno Jasna Diklić, vrlo su dobro pogođena i odigrana i dva antipodna lika, advokat Brack, u tumačenju Vedrana Đekića i čovjek iz Heddine prošlosti, znanstvenik Ejlert Loevborg, igra ga Ermin Sijamija, treći ženski lik, gospođu Theu Elvsted, tumači vrlo sigurno, Belma Salkunić. Izuzetno je slojevito, višeznačno i atraktivno scensko rješenje prostora za igru Mirne Ler, stoga bi zaista bila šteta da kiša jajačkoj publici oduzme mogućnost da pogleda ovu predstavu.
NIJE AGRESIVNO I PAMFLETSKI
Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru izvelo je na Igrama predstavu nazvanu “Kroz proces 10-6-93”, autorski projekt Marine Petković Liker. U središtu je komada stvarni, tragični događaj iz ne tako davne prošlosti: 10. lipnja 1993. godine u Vitezu, na malom igralištu između obiteljskih kuća, u predvečerje, pogiba od udara granate osmero djece, petnaestak ih je teško ozlijeđeno, do danas nitko za taj čin nije kažnjen, ne zna se tko je to učinio. Predstava se fokusira na taj događaj – što se zbiva u dušama onih koji su preživjeli, u obiteljima koje su ostale bez svojih najdražih. Većim dijelom to je neverbalni teatar, videosnimci pejzaža u koji nas predstava uvodi pripremaju nas za ono što će se dogoditi, pri tome se koriste dokumentarni snimci sa terena, svjedočanstva ljudi zahvaćenih tom tragedijom, dakle koriste se iskustva verbatim dokumentarnog teatra, glumci i glumice i dalje se, osim svojim tijelom, pokretom, grimasom, ne uključuju u igru koja se strukturira kroz tri prostora, srce komada ukotvljeno je u jednoj sobi gdje bol sudionika dostiže vrhunac, sve ih u toj maloj prostoriji podsjeća na tu djecu koju su, u trenu, izgubili nepovratno, publika ih slijedi kao po nekim etapama, kao da prati kalvariju tih lica, do konačnog, završnog susreta na pozornici, kada i oni konačno progovaraju, komentiraju ono što smo vidjeli i čuli do tada.
Jednostavna priča, reći će redateljica, ali: “…problem sa jednostavnim pričama leži u tome da pojednostavljivanjem zanemaruju ili negiraju sve začudne i bolne detalje koji neispričani i nepriznati tvore bol i strah i ne dopuštaju zaborav. Jednostavne priče, ma koliko bile konkretne i jasne, ipak se razlikuju od čovjeka do čovjeka i oko njih se uglavnom ne možemo složiti. Svatko će imati vlastitu istinu, a onaj u poziciji moći pokušat će je upisati u povijest. Problem je ako zataškamo i ne dopustimo jačemu od logike, tijelu i srcu, da se izrazi i da se čuje…”.
Predstava, pomno odabranim kazališnim sredstvima, upravo na tomu insistira. Ono što je izuzetno važno, iako govori o jednom i danas neprocesuiranom zločinu i to nad djecom, ona ni u jednom trenutku “nije agresivno i pamfletski angažirana kad je u pitanju predstavljanje rata i ratnih tragedija, ona nas sve vrijeme prije svega poziva na razumijevanje i suosjećanje za ljude koji žive s ogromnim gubitkom i boli”, kako u programskoj knjižici predstave zapaža i Dragan Komadina, dramaturg. Igraju, vrlo sugestivno i sa velikim osjećajem za partnersku igru, glumice i glumci HNK-a Mostar: Miro Barnjak, Ana Franjčević, Mario Knezović, Jelena Kordić Kuret, Ivo Krešić, Ana Ljubić, Nikolina Marić, Mirela Mijačank Kordić, Robert Pehar i Ivan Skoko. U završnoj replici jedan od protagonista će reći kako gotovo opipljivo doživljava da se ta neiskaziva bol materijalizira, uvjerava nas da će ona nastaviti postojati i nakon njegove smrti. Predstava “Kroz proces 10-6-93” HNK-a Mostar, u režiji Marine Petković Likar, predstava je o takvom jednom, neizrecivom bolu.
Kategorije
- Ajmo na fuka
- Anđeo uništenja
- Didak
- Dramski studio mladih
- Gnijezdo
- Hamlet
- Identitluk
- Isus sin čovječji
- Ja od jutra nisam stao
- Jazz u Kazalištu
- Jesenja sonata
- Kraljevo
- Kroz proces
- Logorilijada
- Nekategorizirano
- Noć s Aleksom
- Novosti
- O ljubavi
- OFF program
- Ovaj mali život
- Poezija
- Predstava
- Spremni
- Sretni ljudi
- Staklena menažerija
- Stepski vuk
- Što te nema
- Sviraj to ponovno
- Video
- Zečja rupa
- Žena himna
- Ženski razgovori
- Zid