Nakon izvedbe predstave “Kroz proces 10-6-93” na 41. Kazališnim/Pozorišnim igrama BiH u Jajcu, na kojima je ova predstava osvojila tri najvažnije nagrade, održan je okrugli stol.
Prenosimo izjave selektora festivala Dževdeta Tuzlića i profesora na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i prevoditelja Sulejmana Boste.
“Kada sam gledao predstavu u Mostaru, nakon kraja nastala je jedna totalna šutnja. Glumci su se razišli u svojim mislima kao da se predstava nije ni završila, kao da su i dalje u procesu koji nije moguće nikakvim pljeskom prekinuti. Rekao bih i da sam kao gledatelj također prošao kroz taj proces, i šutnja je meni bila tada najvažniji saveznik. Predstava je obradila jednu veliku temu ljudske patnje i dovodi nas u jednu kolektivnu terapiju u kojoj sam i ja jedan od tih sudionika. Mislim da je ovdje riječ o temi koja je zbiljska i žešća od svake mašte, i da je faktički nemoguće izmaštavati, ovdje je moguće samo biti u tome kao glumac. Smatram da je najveći doprinos glumačke igre šutnja, ono što je ovoj predstavi dalo snagu i vrijednost. Predstava zaista govori o univerzalnoj boli ne upirući prstom, o nečemu što je imanentno svakome, svakoj majci, svakom ocu, svakome koje izgubio nekoga, i toga je ovdje, nažalost bilo jako puno. I zato je to meni, ta moja šutnja u Mostaru koju sam doživio kao jednu vrstu uranjanja, ne mogu reći katarze, katarze ovdje nema, i ta posvećenost bila primaran razlog da predstavu dovedem u Jajce.” (Dževdet Tuzlić)
“Ne mislim kako ću reći nešto naročito bitno, ali je za mene vrlo važno. Nakon gledanja ove predstave čestitam svim sudionicima koji su sudjelovali u radu. Moja intervencija želi se vratiti na suštinsku temu koju otvara ova predstava. Znamo da je priča iz predstave faktografski locirana na određeni prostor, na određeno vrijeme, na određeni tužni događaj koji se zove događaj eksplozije granate u Vitezu. Ova predstava, koju sam pažljivo pratio, želi pronaći mogućnost da se iz toga lokalnog iščita jedna moralna univerzalija. Ova predstava sudjeluje u postavljanju tog bazičnog pitanja, našeg ljudskog pitanja kako se ophodimo sa zlom, s ljudskom boli i nanošenju patnje. Citirao bih filozofa Jürgena Habermasa i njegovu dijagnozu dvadesetog stoljeća: ‘Dvadeseto stoljeće pokazuje srce jedne epohe koja je izumila plinske komore i totalni rat, državno provedeni genocid i logore smrti, pranje mozga, sistem državne sigurnosti i van optičkog nadzora cijelog stanovništva. To dvadeseto stoljeće proizvelo je više palih vojnika, više likvidiranih građana, ubijenih civila i prognanih manjina, više mučenih, poniženih i izgladnjelih i smrznutih. Više političkih zatvorenika i izbjeglica, nego što se ikada moglo zamisliti da je to moguće. Fenomene nasilja i barbarstva određuju signali epohe’. Hoću kazati kako se u tom okviru, što se tiče dijagnoze epohe, kojoj i mi pripadamo sa svojim promašajima, zločinima i dobrim djelima, tu tragediju epohe moramo uračunati u naše pojedinačno iskustvo. Po mom mišljenju ova dijagnoza nosi isto pitanje kao i ova predstava. Ona otvara sva ta pitanja kojima se kao umjetnici i intelektualci trebamo baviti. Ja sad postavljam pitanje, parafrazirajući jednu biblijsku činjenicu, a to je, neka prvi baci kamen tko smatra da je grešan.” (Sulejman Bosto)