Grozdana Cvitan, hrvatska pjesnikinja, esejistica, kritičarka i novinarka, predstavila je sinoć u Hrvatskom narodnom kazalištu u Mostaru svoj književni, pjesnički i istraživački rad. Od njezinoga ogromnog radnog opusa, vrijedi izdvojiti činjenicu kako je ona najzaslužnija za pronalazak u šibenskom Državnom arhivu nikad objavljene i nikad igrane drame „Čovječja ribica“ Ive Brešana, jednog od najplodnijih i najizvođenijih hrvatskih dramatičara europskog ranga.
Pisanje o „čovjeku“ u ratnim vremenima i PTSP-u
Također, kao aktivna sudionica rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini te političkih procesa 90-ih godina mnogo je pisala o „čovjeku“ u ratnim vremenima. Istraživala je mnogo i o posttraumatskom stresnom poremećaju, pa u tom smislu valja izdvojiti dvije njezine knjige „Psi rata i druge beštije“ te „Rat uronjen u traumu“.
„Razmišljajući i učeći o traumi najprije sam sebi htjela pojasniti pitanja što je PTSP i imamo li ga te shvatila da ako nemaš PTSP, a prošao si rat, nisi normalan, a ne obrnuto. Drugo, shvatila sam da postoji jedna pogubnija trauma, a to je transgeneracijska trauma. To je ona trauma koju nosimo od naših očeva, djedova i pradjedova, možda od Krbavske bitke… Međutim, nikada nitko nas nije naučio kako to raščistiti, kako o tome razgovarati i kazati naglas: ‘To više ne ide tako, to mora negdje stati!’“, istaknula je Grozdana Cvitan, dodavši kako „svaki čovjek u jednom trenutku treba prekinuti stvari i okrenuti ploču“.
Osobna priča i izazovi s kojim se suočila
„Ja sam Dalmatinka iz Šibenika, dakle pola moje obitelji poginulo je u partizanima, a drugi dio u Dravogradu. Šta se to mene tiče, koliko se to mene tiče i kako s time raskrstiti? Ja imam ime i prezime i sa svojim imenom i prezimenom donosim odluku i radim u ovom životu ono što mislim da je pošteno i mislim kako bi tako svaki čovjek trebao naći trenutak u kojem kaže: ‘To je sad put i njime treba ići“, kazala je Cvitan.
Grozdana Cvitan rođena je u Zatonu, u Šibeniku je završila gimnaziju, a diplomirala je filozofiju i kroatistiku na Filozofskom fakultetu te polazila postdiplomski iz hrvatske književnosti. Radila je i kao novinarka te urednica u nakladništvu.
Autorica je priloga u raznim zbornicima, časopisima, novinama, na Trećem programu HR (Hrvatskog radija) itd. Suradnica je projekata Repertoar hrvatskih kazališta I-III, Kulturna politika Republike Hrvatske − Nacionalni izvještaj (nakladništvo i književnost) Vijeća Europe i Ministarstva kulture RH voditelja Vjerana Katunarića (Zagreb, 1998.), u nekoliko je mandata izbornica za književnost i voditeljica Nore na Međunarodnom festivalu djeteta u Šibeniku. Autorica je i suautorica nekoliko radio-drama i urednica brojnih knjiga. Bila je članica prvih redakcija Vijenca i Zareza, kolumnistica, autorica rubrike o svecima u sarajevskom listu Svjetlo riječi. Članica je Društva hrvatskih književnika. S Danijelom Srdarevim (ko)autorica je i urednica monografije Godišnje doba radosti (u povodu 50. obljetnice Međunarodnog festivala djeteta. Bila je prva glavna urednica Radija Herceg-Bosne u Mostaru.
O njezinu radu govorili su i ravnatelji HNK u Šibeniku i HNK Mostar Jakov Bilić i Ivan Vukoja te dramski prvak HNK Mostar Robert Pehar. Moderatorica je bila Anita Milićević, a u programu je Vladimir Mićković izveo nekoliko glazbenih brojeva.
