Uprizoriti prozu sjajnoga libanonskog pjesnika i filozofa Halila Džubrana nije bio nimalo lagan zadatak. Riječ je o knjizi „Isus, sin čovječji“, poetiziranoj biografiji Isusovog života, u čiju je strukturu utkano niz autentičnih likova iz Novog zavjeta – od bake mu Ane i majke Marije, potom Marije Magdalene, većine apostola, Šimuna Cirenca, do Pilata, Jude, ali i Judine majke, Ciboreje. Kao što je vidljivo iz ovog ovlaš datog popisa, Džubran vjerski utemeljenom kanonu pridružuje likove potpunih autsajdera, onih s ruba biblijske povijesti ili one koje je porodila njegova književna uobrazilja. Svi ti likovi u prvom licu govore o svom doživljaju i viđenju Nazarećanina u raznim fazama njegovog života – neki kao izravni, a drugi kao neizravni svjedoci. Džubran inzistira zapravo na ljudskoj perspektivi veličanstvene priče o Čovjeku iz Nazareta, kojega njegovi suvremenici vide i sude mu kroz dioptriju koja uz sve blistave trenutke spoznaje i duhovne preobrazbe, nije otporna ni na sebičnost, zavist i ogovaranje.

Ovo je predstava iznimno raskošna scenska sinteza suvremenih vizualnih rješenja i srednjovjekovnih prikazanja, živih prizora iz Isusovog života i živih obrada istih tema sa slika svjetskih poznatih autora od renesanse do 19. stoljeća (Caravaggio, Rubens, van Honthorst, Ciseri), te monologa pripovjednog stila i kratkih dijaloških dionica. Ona prati kronološki Isusov život: od rođenja i djetinjstva, preko izbora apostola i početka javnog djelovanja do ulaska u Jeruzalem, Posljednje večere, Judine prodaje Isusa, suđenja pred Pilatom te konačnog razapinjanja na križ i uskrsnuća. Riječ je o neznatno adaptiranom tekstu koji uglavnom slijedi dijegetički, odnosno pripovjedni narativ, upućujući nas na stalnu prisutnost književnog izvornika. Naime, Halil Džubran kao dramski lik i sam sudjeluje u inscenaciji vlastite proze, a njegovi monolozi su zapravo interpretacija velike poeme „Tvoj Libanon i moj“, objavljene u zbirci pjesama „Prorokov vrt“. Ona je izgrađena na jednostavnom, ali moćnom kontrastu u kojemu su izmjenjuju dvije perspektive: ona pjesnika čije oko vide ljepote rođene zemlje s onom koji vidi Libanon isključivo kao prostor političkog problema i podjela, što implicitno daje odgovore zašto Džubran u Mostaru danas. Ako je Džubran kao dramski lik izravno scensko utjelovljenje njegove domovine i predstavlja širi dramaturški okvir, onda nas duž osnovne linije događanja kroz kronologiju Isusovog života, smrti i uskrsnuća vodi lik Suzane, Marijine susjede iz Nazareta, kao svojevrsne naratorice i praktičnog podsjetnika na temeljnu ideju djela: marginalci kao ključni protagonisti u čijim se iskazima zrcali veličina Isusovog utjecaja na Pojedinca.

Odgovor zašto se bavimo Džubranom danas postaje jasniji na vizualnom i auditivnom planu. Tu se spajaju Bliski Istok, osobito današnji prostor Libanona i Izraela, s Hercegovinom uspostavljajući zanimljive paralele između ova dva podneblja. Tako se prostori vječnih političkih trvenja, velikih povijesnih lomova, svjetskih, lokalnih i vjerskih ratova stapaju u jedan snažan i iskren kazališni zagrljaj. U tom je sloju svoj ogroman doprinos ponudila i originalna glazba, koja semitsko etnoglazbeno naslijeđe na fascinirajuće efektan i skladan način spojila s pučkim hercegovačkim vjerskim melosom, gradeći još jedan kulturološki most.

Na dramaturškom planu svakako treba istaknuti kako predstava nije klasični kršćanski moralitet, niti tek puko multimedijalno nizanje prizora. Izbor likova iz Džubranove proze koji na otvoren i eksplicitan način sumnjaju u Isusovo božanstvo i njegovu mesijansku ulogu, otvara na razini gledateljske recepcije mogućnost antagoniziranja s dominantno vjerskom po(r)ukom. Kako je riječ o monolozima likova s jasnom motivacijom bez poteškoća možemo, razumijevajući vrijeme, kontekst te nepromjenjivost ljudske psihologije kroz stoljeća, postići i određeni stupanj empatije.

Ponavljam, uprizoriti Džubrana nije bio nimalo lagan zadatak, jer prije svega trebalo je uz svo bogatstvo suvremenih tehničkih rješenja, scenografskih, kostimografskih, video i auditivnih sadržaja, sačuvati filozofičnost, mudrost i poetičnost ovog velikog pisca.

Stoga, obilježavajući 90. godišnjicu smrti Halila Džubrana nadamo se da smo u kazališnom smislu dorasli njegovoj nadahnutoj misli : „Spasi me mudrosti koja ne plače, filozofije koja se ne smije i veličine koja se ne klanja pred djecom.“

Dragan Komadina