Razgovarala: Anita Milićević
Osim rada u kazalištu, poznati ste i po radu na televiziji, a također ste diplomirali na Pravnom fakultetu. Što ste naučili i prenijeli iz TV produkcije u kazalište i kako vam je kao redatelju pomoglo to iskustvo? Također, čemu vas je naučilo studiranje prava?
Kao televizijski voditelj radio sam na HRT-u od 2005. godine do 2020. godine. U tih petnaest godina ponajviše sam bio voditelj emisija u Programu za djecu i mlade, ali sam se okušao i u formatima Dokumentarnog i Zabavnog programa. U svim tim projektima aktivno sam sudjelovao u pisanju scenarija i osmišljavanju redateljskih rješenja, tako da me rad na TV-u nije samo pripremio za rad u kazalištu nego na neki način i usmjerio prema kazalištu. Što se pak Pravnog fakulteta tiče, kao najveći doprinos vidim strpljenje i studioznost u pristupu, osobine koje su potrebne u svakom poslu, a pogotovo u procesu nastanka i stvaranja kazališne predstave.
Nedavno ste režirali Krležine “Legende”, tekst koji je, za razliku od drugih njegovih, rijetko postavljan. Smatrate li kako je postaviti Krležu imperativ za redatelje iz Hrvatske i kako je to, na neki način, i obveza i izazov? Pogotovo kad je riječ o tako zahtjevnom tekstu.
Krleža je nesumnjivo naš najveći pisac u 20. stoljeću. On je to doslovno jer je njegov opus toliko velik da nitko drugi nije napisao koliko je on, i to u svim književnim rodovima, ali i metaforički jer Krleža svojim životnim putem, koji se gotovo poklapa s granicama prošlog stoljeća, vrijednosno, politički, pa i estetski, prolazi kroz sve ono što kroz što su prošli i svi ovi prostori – zakašnjelu modernizaciju sa svim njezinim cijenama i stranputicama. Stoga je pogled u bilo koji Krležin tekst uvijek i precizan u pogled u neku od neuralgičnih točaka naše, i dalje nažalost nedovršene, emancipacije. U Legendi koju spominjete ta je neuralgična točka, a ona je mnogima i dalje jednako senzibilna, pitanje odnosa između kršćanskog nasljeđa s jedne i sekularnih tendencija s druge strane. U tom smislu odgovor bi bio ako se ne budemo bavili Krležom, to će značiti da se ne bavimo ni samima sobom.
Suosnivač ste KunstTeatra koji je poznat po raznovrsnoj produkciji suvremenih teatarskih estetika. Možete li usporediti rad na neovisnoj sceni i onaj u institucionalnoj kulturi? Što su prednosti i nedostaci oba ta područja?
Za održivu kazališnu kulturu potrebno je i jedno i drugo, institucionalna kazališta kao provoditelji makropolitike, dakle, onih procesa koji traju dulje od mandata jedne državne ili gradske vlasti, a neovisna kazališta kao žarišta mikropolitike kojima se ukazuje na promjene u kazališnim trendovima. Nažalost, mi nemamo ni jedno ni drugo. Uvidom u repertoare velikih kazališnih institucija ne može se ne primijetiti da se više radi o stihijskom, a manje o dugoročnom upravljanju, dok pogled na neovisnu scenu jasno pokazuje da ju je jedino moguće definirati negativno, kao onu koja nije institucionalna. U evidentnom nedostatku kulturne politike i jedni i drugi preuzimaju funkciju socijalne politike, institucionalna kazališta u pravilu u prenapučenim ansamblima, a neovisna kazališta u inflaciji premijera jer je to, nažalost, jedini način kako se može doći do honorara.
Imate li neki poseban izazov za budućnost, odnosno, imate li neki projekt koji biste rado htjeli raditi, a koji vam se čini da nedostaje kazališnoj sceni, neki “zaboravljeni” autor ili dramski tekst? Što bi danas bilo potentno i izazovno za postaviti na scenu?
Dobra strana freelance rada u tome je što je dugoročno održiv jedino ako se snovi počnu pretvarati u javu. Svi projekti koje sam već unaprijed dogovorio ujedno su i tekstovi koje sam želio raditi i koji u tom smislu već jesu ispunjenja snova, ali su trenutačno, filmskim vokabularom rečeno, u fazi pretprodukcije. Nakon Mostara, u zagrebačkom HNK radim predstavu “Fafarikul” prema tekstovima Đurđice Čilić, zatim predstavu “Don Quijote” u Žar ptici, a sezonu zaključujem u ITD-u predstavom “Romeo i Julija”.
Prvi put radite u HNK Mostar. Kako vam je bilo raditi s ansamblom i što biste istaknuli kao najvažniji trenutak ili lekciju u procesu rada na “Staklenoj menažeriji” u Mostaru?
Iako prvi put radim u Mostaru, grad i ljudi nisu mi nepoznati jer sam rođeni Mostarac, tako da se ni malo ne osjećam kao da sam u gostima. Unatoč tome što se kazalište trenutačno nalazi u izvanrednoj situaciji preuređenja matičnog prostora, uspjeli smo proći kroz cijeli proces bez posebnih tegoba, a to mora biti zasluga organizacije kazališta i njegovih zaposlenika. Glumcima i njihovom radnom kako estetikom tako i etikom, iznimno sam zadovoljan, a nadam se da će našom predstavom biti zadovoljna i mostarska kazališna publika.
“Staklena menažerija” dijelom je i autobiografski tekst. Jeste li iskoristili na neki način to u predstavi i što smatrate snagom i najvećom kvalitetom predstave?
Protagonist drame Tom Wingfield ne može napustiti svoju prošlost jer ga razdire osjećaj krivnje prema sestri Lauri. Iako se radi o obiteljskoj situaciji ukotvljenoj u američku srednju klasu u vrijeme Španjolskog građanskog rata i neposredno prije Drugog svjetskog rata, teme i okružje poprilično su prepoznatljivi i na individualnim i na kolektivnim razinama. Zagledanost u prošlost koja traži tuđu krivnju završava novom traumom ili novim ratom. “Staklena menažerija” Tennesseeja Williamsa pokazuje nam da pogled u traumatiziranu prošlost liječi jedino ako se suočavamo s vlastitom, a ne s tuđom krivnjom.