Piše: Anita Milićević
Međunarodni kazališni festival Divadelná Nitra održan je od 23. do 28. rujna 2022. godine u Nitri u Slovačkoj. Riječ je o međunarodnom i prestižnom kazališnom festivalu koji ugošćuje predstave iz cijele Europe i svake godine održava se pod drukčijom temom. Ove je godine tema bila krhkost (fragility). Zašto krhkost? Odgovor je moguće ponuditi iz više perspektiva, no izdvojila bih dvije. Kao prvo, dvije pandemijske godine koje su onemogućile ne samo teatarski život, nego i donijele nove egzistencijske izazove posljedice kojih ćemo još osjećati. Izolacija, razne nametnute mjere, porast mentalnih poteškoća, obiteljsko nasilje, gubitak ljudskog kontakta i komunikacije, samo su neke od tih posljedica. S druge strane, krhkost kao tema koja otvara pitanja poput samoće, ratnih trauma, žrtava zlostavljanja, granica tjelesnog i mentalnog iskustva, seksualnosti, senzibiliteta i slično. Sve su ove perspektive otvorene u predstavama koje sam gledala na festivalu u Nitri.
Specifičnost je bila ta što su većina predstava bile monodrame, ponekad s minimalnom scenografijom, fizički teatar, plesne predstave, predstave s elementima lutkarskog kazališta, predstave s video projekcijama, dakle, suvremeni teatar s postdramskim i metadramskim elementima. Drugim riječima, festival na kojem se propituje što je kazalište, što je publika i što su gorući problemi današnjice. Jedna od zadaća kazališta biti je prozor u svijet, ogledalo za pojedinca i društvo, a opet biti samodostatno u svojim vlastitim zakonitostima i propitivati svoje vlastite mogućnosti, granice, tehnike i izvedbenost. Kada se na nekom festivalu, kroz selekciju, gleda na obje te dimenzije, i kazališta kao javne stvari, i kazališta kao umjetnosti, onda se dobiju predstave koje provociraju, tjeraju na pitanja, na istraživanje, potiču na osobni angažman kroz sudjelovanje u zajedničkom ljudskom i umjetničkom iskustvu.
Predstava kojom je otvoren festival je „Sad sam Matthäus“, koju je režirao, a ujedno je i izvodi i potpisuje koreografiju, Matija Ferlin, hrvatski koreograf, izvođač i redatelj. Riječ je o monodrami u dva čina koja traje tri sata što je hrabar potez organizatora festivala da otvore jednom takvom predstavom. „Sad sam Matthäus“ koprodukcijska je predstava Hrvatske, Slovenije, Austrije i Francuske. U prvom činu vidimo starog čovjeka kako se kreće po sceni gradeći drvenu konstrukciju s tek povremenim interupcijama, čime nas Ferlin kao publiku provocira potičući dosadu, zamor i banalnost u kojoj nije moguće vidjeti strukturu. U drugom činu skinuta je maska i mladi plesač preuzima predstavu, čime je okrenuta perspektiva gledatelja u nešto sasvim drugog od iskustva iz prvog čina. Ferlin ulazi u dijalog s jednim od kanonskih djela klasične glazbe, monumentalnim oratorijem Johanna Sebastiana Bacha „Muka po Mateju“ (Matthäus-Passion), koja svira za vrijeme predstave. Onda se postavlja pitanje je li to dijalog ili interpretacija „Muke po Mateju“. Plešući i krećući se po pozornici Ferlin pokazuje svoju „muku“, tu je i „muka“ publika, egzistencijalna muka suvremenog čovjeka koje se Ferlin kroz ples i kretnje oslobađa.
„Virtualni ritual“ (Češka) redatelja Jana Moceka metateatarski prikazuje svijet virtualne realnosti na sceni gdje dvostruko vidimo glumce na sceni za računalom te na video-platnu kako ulaze u virtualni svijet. Predstava se može čitati iz ključa simulakruma i što uopće znači stvarnost, ktome virtualna naspram one fizičke te kako tehnologija oblikuje našu egzistenciju i potpuno je mijenja.
Poljski koreograf i izvođač Paveł Sakowicz u plesnom performansu „Amando“ istražuje granice tjelesnog i ljubavnog iskustva koristeći tijelo kao instrument. Repetitivnost kretnji dovodi do stanovite hipnotiziranosti, ali ne i dosade jer intenzitet kojom se izvođač kreće po prostoru zadržava pažnju. Specifičnost je ove izvedbe bila što je izvedena u sinagogi što daje posebnu notu kompleksnosti i eteričnosti teme i načina na koji je ona interpretirana kroz koreografiju.
Maria Yasinska i Sashko Brama (Ukrajina, Slovačka) redatelji su dokumentarne „predstave“ „Kronike rata, mržnje i ljubavi“. Riječ je o projektu kolektiva WE: media theater koji je pri početku i tijekom rata u Ukrajini počeo snimati dokumentarne zapise i uzimati izjave svjedoka i običnih ljudi koji su pretrpjeli ratne strahote. Ovaj je projekt u procesu i nije gotov i cilj je ovog kolektiva prikazati svijetu strahotu i raspon rata, stradanja i izgubljenih života. Iako je nezahvalno govoriti o kvaliteti takvog projekta koji je u biti dokumentaristički i s obzirom na problematiku koju obrađuje, svakako je hvalevrijedan potez festivala što je doveo ovaj projekt pred publiku, jer o traumama treba razgovarati, a pogotovo oni koji kroz nju prolaze ili su prošli.
Slovačko-češka koprudukcija predstave „Swing Heil“ jedna je od rijetkih predstava s festivala koje nisu bile monodrame. Riječ je o subverzivnom podrivanju ideologije nacizma i fašizma kroz otpor i glazbu, kao i zanimljiva scenska rješenja. Naime, tijekom predstave vidljivi su različiti izlošci i dokumenti koji su na kraju predstave konstruirani kao stanovita muzejska izložba koju gledatelji mogu posjetiti, dakle, na samoj sceni. Jazz glazba i slobodarski duh mladosti koji se opire autokraciji i fašizmu, zločinu i zlu, na ovom festivalu bila je još jedna dodatna dimenzija jer o krhkosti progovara kroz prizmu odbacivanja ideologije i koliko je lako pojedincu i masi upasti u ralje radikalnosti.
László Göndör iz Mađarske autor je i redatelj predstave „Živjeti san s bakom“ koja govori o odnosu bake i unuka i njihovom zajedničkom životu na način da unuk priča bakinu priču preživljavanja holokausta. Takva jedna tema iziskuje poseban senzibilitet i potrebno je dopustiti žrtvi da priča svoju traumu, dok je u ovom slučaju autor dominira cijelim narativom, pa se dobije dojam kako je priča o holokaustu samo instrument za dopadljivost kod publike. Korištenje komičnih elemenata moglo se pametnije ukomponirati, kao što se veza bake i unuka mogla prikazati na drukčiji način koji bi pokazao gdje je zapravo krhkost ove teme.
Španjolska predstava „Enciklopedija boli. Poglavlje prvo: Mum je riječ“ autora i redatelja Pabla Fidalga jedna je od predstava koja se istaknula svojom snagom. Opet je riječ o monodrami, a tema je istinita priča o zlostavljanju djece u jednoj školi 60-ih godina. Zlostavljanje i nasilje u institucijama posebno je delikatna tema, ali je nasušno potrebno o njoj govoriti. Autor koristi minimalnu scenografiju i kostimografiju kako bi fokus bio na njegovom govoru i kretnjama, na njegovoj priči. Koristeći poetski jezik dok priča o traumi, autor izaziva ne samo empatiju, nego i jezu kod publike jer je predstava lišena patetike i samosažaljenja. Ova bi predstava trebala imati svoj nastavak što bih svakako htjela vidjeti jer ova predstava ima posebnu auru oko sebe.
Róbert Lucskay u monodrami „Otac, majka, alkohol“ jedan je od podbačaja festivala i svakako najlošija predstava s festivala. Pristupiti tematici alkoholizma i nasilja u obitelji na tako banalan način, koristiti jeftine i nepromišljene fraze, uz scenografiju koja priliči provincijskoj predstavi, a ne ozbiljnom kazališnom komadu, uz glumu koja je sve samo ne uvjerljiva, čini od ovog one-man showa zapravo lošu komediju.
Performans „Slaba točka“ posebno je iskustvo teatarskih mogućnosti i snaga. Dvoje plesača pokriveni crnom maramom, odjeveni u crno, bez ikakvog govora i dijaloga kreću se po sceni simulirajući razna tjelesna iskustva dok na glavama imaju digitalne maske s kojih se mogu iščitati različiti pojmovi. Kao duo komuniciraju pokretima, ali ne predstavljaju nikakve arhetipove, poput muško-žensko, dobro-zlo, nego odnose moći, dominacije i submisije. Dok to čine, komuniciraju i s publikom navodeći je da prepozna odnos snaga i moći. Dekonstrukcija klasičnih dramskih, ali i plesnih uloga još je efektnija jer performans zapravo nema kraj, nego izvođači stoje u jednoj pozi dok publika ne iziđe iz prostora, a u isto vrijeme publici nije jasno treba li otići ili ostati.
Predstava „D1 (radni naslov)“ slovačka je predstava koja prikazuje apsurd političkih struktura u toj zemlji na komičan način, uz dinamična scenografska rješenja i zanimljiva dijaloge. Ovaj je komad po svojoj strukturi klasičan dramski komad, za razliku od ostalih predstava koje sam imala prilike vidjeti.
Predstava koja je na mene ostavila najbolji dojam zadnja je predstava festivala, „Ignis Fatuus“, slovačke produkcije. Koriste se elementi lutkarskog kazališta, video-projekcija, stroboskop, i minimum ikakvog dijaloga. Referentna je točka djetinjstvo i strahovi iz djetinjstva, odnos odrasle osobe i djeteta u njemu, odnos roditelja i djece sve to na jedan bajkovit, nadrealan a opet tako prijemčiv način da zaista osjetite iskustvo bivanja u trenutku i doživljaju onoga na sceni u potpunoj autentičnosti.
Međunarodni kazališni festival Divadelná Nitra pokazao se u vrlo dobrom svjetlu i organizacijski i produkcijski. Za mene je ovo bio prvi posjet ovom gradu i festivalu i svakako je bio veliki užitak pogledati predstave, a posebno sudjelovati na rezidenciji za mlade kazališne kritičare i podijeliti iskustvo, ne samo kazališno, nego i egzistencijalno, estetsko i životno. Nadam se kako će se ovaj festival nastaviti i u narednim godinama i dovoditi mnoge predstave iz cijele Europe te tako biti primjer drugim gradovima i festivalima, posebno zbog spomenute rezidencije, što je u današnjim uvjetima velika stvar.