Kada pomislite na vunu što vam prvo pada na pamet? Kada zamislite preslicu tko za njom prede? Je li vam toplo?

Krenimo redom. Spolovi su neravnopravni, žene imaju manja prava i manje plaće. Kako dovesti stvari u balans?

Una Vizek odlučila je napraviti jedan zanimljiv dramski eksperiment. Ona je zamislila kako bi bilo da je obrnuto. Kako bi bilo da u ovom svijetu nisu dominantni muškarci nego žene, da drže vodeće pozicije i imaju bolje plaće, da se lakše školuju i lakše zapošljavaju? Da muškarci ćube kući na porodiljnim, kuhaju, čiste i čuvaju djecu.

Mogla je ona jednoj tako velikoj temi pristupiti veliko i pretenciozno, ali nije. Ona je ovom inverzijom opteretila nejaka ramena četvorice naših junaka. Četiri prijatelja viđaju se rijetko, ali znaju se oduvijek. Tri mlada oca i jedan slobodni umjetnik. Večeras nema žena, samo muškarci. U kuhinji se priprema gozba, u frižideru se hladi vino, na stolu su karte. Večer počinje obećavajuće, soba je prostor njihove slobode. Pjeva se, pleše, ne karta i priča. Zaplače se, nije lako.

Nije lako ostati normalan i hraniti djecu, a kamoli još biti muškarac. E, a zamislite to da tijekom čitave večeri nitko ne spomene nogomet ili automobile. Kakav je to svijet i je li neslan? Čini mi se da nije.

Walk a mile in my shoes, kažu Englezi, i upravo to radi ova drama. „Ja od jutra nisam stao“ eksponira nas svakodnevnici koja je možda pomalo hororična, ali pritom nas malo i zabavlja.

Dražen Krešić