Iako su joj 64 godine, za ovu glumicu teško se može reći da je godine stižu te da joj je životni tempo sporiji. Sanda Krgo Soldo je, prije svega, žena iznimne životne energije, puna stvaralačkog elana i vitalnosti jer je, kako sama kaže, zaljubljena u život, a prvenstveno u teatar. Ova kazališna i filmska glumica ima mnogo uloga iza sebe, a s obzirom na to da ove godine slavi jubilarnih 40 godina svoga stvaralačkog rada, dala joj se mogućnost izbora predstave koju radi Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru. To je proslavljena „Jesenja sonata“ glasovitog Ingmara Bergmana čija nas premijera očekuje 9. ožujka.
Iza vas je 40 godina glumačkog staža, a još uvijek ste žena kojoj energije ne nedostaje i koja njome itekako zrači, vitalna i radišna. Što je to što vas održava? Je li gluma velika ljubav koja pokreće i daje elan?
Zaokružili smo da je to 40 godina mog profesionalnog staža, no zapravo je moj angažman započeo još 1977. godine pa su to, točnije, 42 pune godine. Ljubav prema glumi jest jedan od pokretača, ali tu su i genetika i dobro zdravlje. Duhovna vitalnost je apsolutno moja priroda jer sam oduvijek zaljubljena u život kojemu pripada i teatar kao nešto što je moj odabir. Zapravo, birati i biti biran u mom je slučaju uzajamni proces jer koliko god da sam ja birala, priroda je odlučila da budem birana. To je istinski poziv jer još od prvog filma koji sam pogledala, znala sam da ću biti glumica. Kada svaka minuta i svaki sat odišu puninom, to je ljubav, energija prema teatru izvire iz toga.
Kakvi su bili vaši počeci u Zenici Čega se sjećate iz tog razdoblja?
Iako sam bila najbolja u klasi i kao mlada glumica imala mogućnost ostanka u Sarajevu, u Zenicu sam nakon završene Akademije otišla potpuno svjesno. Promišljajući glumački, trebalo mi je iskustvo i rad, a Narodno pozorište u Zenici tada je bilo izniman teatar, ali i teatar koji je najviše radio. Imao je najbolju pokretačku snagu sa sjajnim vodstvom gdje su predstave radili najbolji jugoslavenski redatelji. Sve ono naučeno na Akademiji sada je trebalo oživiti i vidjeti na djelu. U Zenici sam imala priliku odmah raditi i dobro raditi sa sjajnim redateljima, što se i ostvarilo. Za Zenicu me definitivno veže osjećaj zahvalnosti i ljubavi te divno sjećanje na nešto što mi je dalo ono najvažnije za mladog glumca, a to su praksa, znanje i učenje od najvećih.
Osamdesetih dolazite u Mostar i tu i ostajete.
Zenica je bila jako zagađen grad te kako je moj otac iz Stoca, a to je i najdraži grad mog djetinjstva, prirodno me vukla Hercegovina te sam se odlučila za promjenu sredine, za Mostar. U Narodnom pozorištu Mostar bila sam do početka posljednjeg rata i nakon osnutka Hrvatskog narodnog kazališta postajem dio ansambla te sam i dalje tu.
Koliko se kazalište promijenilo tijekom godina? Kakva su vaša sjećanja na početke rada HNK Mostar?
Sjećanja su višeslojna. Općenito, počeci su bili veoma entuzijastični. Dio tog teatra bili su doajeni kazališta i nije nas bilo mnogo. U materijalnom smislu nismo ništa imali, ali volje nije nedostajalo. Uvjeti su bili jako loši, ali smo svim snagama, znanjem i voljom, pokušali stvoriti i održati teatar. Još dok je bilo ratno stanje, radili smo istodobno „Božićnu bajku“ i „Cinco i Marinko“ Mate Matišića, no prva službena predstava HNK Mostar je „Tena“ u režiji Bobe Jelčića. Bila je to sjajna predstava s kojom smo obišli cijelu Hrvatsku te zaista od ničega stvorili antologijsku predstavu. Ansambl se s godinama povećavao, ali i rasipao. Dolazili su mladi glumci, materijalno smo postali potkovaniji. Dolaskom Joška Juvančića Jupe digao se rejting naše kuće itd. Sada imamo sreću da je ravnatelj Ivan Vukoja kao mlada snaga, imamo četiri premijere godišnje, dosta mogućnosti i divne mlade glumce te radimo zaista kvalitetne predstave. To su divovski koraci naprijed. HNK je opstao, ima odlične predstave te sada nema dvojbe da je jedan od važnijih teatara u BiH. Učvrstili smo svoje postojanje, što je veoma važno za kulturu Mostara i šire.
Postoji li neka od uloga koju biste izdvojili kao posebno dragu?
Uloge su zaista kao djeca i ne mogu se odvajati. „Tena“ je prva predstava mog kazališta pa mi je i zato posebno draga. Odmah uz nju je uloga Laure iz Krležine „U agoniji“. Godine zrelosti i iskustvo izrodili su moje najbolje glumačko razdoblje. Redale su se uloge, Marija iz „Božićne bajke“ pa Trusa iz „Zlatnog zuba“, uloge u „Kokoši“, „Ljepotici iz Leenanea“… bilo ih je mnogo. Ovih nekoliko je obilježilo moju karijeru. I, naravno, ova posljednja koju radimo.
S obzirom na to da je „Jesenja sonata“ vaš izbor, zašto ste se baš odlučili za nju?
Želja za igranjem u ovoj predstavi stara je više od trideset godina. Bergmana jako volim kao redatelja te, pročitavši dramu i nakon odgledanog filma, imala sam silnu želju glumiti u toj predstavi. Kako je „Jesenja sonata“ priča o odnosu majke i kćeri, tada sam željela igrati kćer. No, stjecajem okolnosti, sada mi se pružila prilika igrati majku. To mi je možda još i draže zbog mojih osobnih pitanja, previranja i odnosa mene i majke. Upravo me zato priča dirnula te je nešto što me se izravno ticalo. Kada je Robert Raponja radio „U agoniji“, darovala sam mu „Jesenju sonatu“ uz posvetu da se nadam kako ćemo je jednom raditi. I upravo u ovoj jubilarnoj godini dana mi je mogućnost birati i predstavu i redatelja te nije bilo sumnje u izbor, to je kozmički poredak. Još mi je i draže sada igrati majku jer svoju mogu bolje razumjeti, mogu shvatiti naše suprotnosti i dvojbe te iz moje ogromne ljubavi prema njoj. Drago mi je da je igrom sudbine i kozmičkim redom i ova predstava došla na red. Uz to, ovo je prva izvedba u BiH, a osim toga, u njoj su spojene sve moje životne preferencije, teatar, glazba, film i literatura, koje me određuju te u njima nalazim osjećaj za životne vrijednosti.
Ovo je tema u kojoj će se pronaći mnoge majke i kćeri. Možemo li reći da će djelovati katarzično?
Upravo tako. Ovo je univerzalna i vječna tema i nema čovjeka koji se na neki način neće poistovjetiti s njom. U njoj su svi involvirani jer svi smo mi nekada griješili spram roditelja, a i oni spram nas. Ovdje je prikazan život u srži i biti tvari. Kroz teatar se mogu provlačiti različite teme, ali roditeljstvo je prapočetak i tu se vraćamo na mjesto gdje se formiramo. Predstava nije ni teška ni mučna, nego vrlo dobra i gledljiva, prodire u dušu te je samo slika jednog neuobičajenog odnosa majke i kćeri. Za neke će sigurno djelovati pročišćujuće jer na mene jest tako djelovala.
Možemo li reći da su vam se ispunile želje?
Apsolutno. Igram u predstavi koju sam željela trideset godina s redateljem s kojim je uvijek veliko zadovoljstvo raditi te s glumcima koji su dio ansambla naše kazališne kuće. Uz to, velika mi je čast igrati ulogu koju je nekada igrala Ingrid Bergman, a još i veća raditi dramu koju je napisao Ingmar Bergman. Sve su mi želje ispunjene.
Priredio: Oliver Cvitković / Večernji list / 6. 3. 2019.