KAZALIŠNA KRITIKA: Predstava “Spremni” – Vrijeme teatra je uvijek točno

KAZALIŠNA KRITIKA: Predstava “Spremni” – Vrijeme teatra je uvijek točno

79
PODIJELI

piše: Kemal Bašić / Oslobođenje, 9. srpnja 2020.

Velika tradicija evropskog teatra svjedoči nam o tome da krize (bilo koje vrste) pozorištu nisu strani fenomen, već da se ono oduvijek suočavalo s njima i prevazilazilo ih na različite načine. Uz sve krize u kojima se već decenijama nalazi bosanskohercegovački teatar, okolnosti svjetske pandemije donijele su neke nove ozbiljne izazove. Različit je odnos prema ovom neobičnom društvenom stanju u našim pozorišnim kućama, ali je Hrvatsko narodno kazalište Mostar prvo dalo konkretan pozorišni odgovor na ono što nam se događa i to premijerom predstave “Spremni”, nastale po drami mlade spisateljice Kristine Gavran, u režiji Jelene Kordić Kuret.

Distopijska slika

Ovaj tekst napisan je 2012. godine, ali se čini kao da je danas aktualniji nego tada. Distopijska je to slika svijeta koja se u formi jednočnike bavi stanjem ljudi čiji život je dominantno određen strahom. Na repertoarima naših pozorišta (onih koja repertoare još imaju) često ćemo naići na naslove predstava koje niko, pa i oni koji donose odluke o tome šta će se kada u kojem pozorištu raditi, ne može opravdati uvjerljivim pozorišnim argumentima. Ta se nesretna jalova praksa nastavlja i u ovo nevrijeme, dok se cijelo društvo pokušava prilagoditi novim uslovima života, pa zato naročito raduje to da je jedno kazalište imalo hrabrosti baviti se vrlo direktno pitanjima i strahovima koji su nam odjednom postali svakodnevnica. Moglo bi se reći, s rizikom da zvuči cinično, da je jedno kazalište u ovo doba straha imalo hrabrosti da se bavi svojim poslom.

Po nekom nepisanom pozorišnom zakonu, predstava koja se izrodi iz unutarnjih pozorišnih motiva (prilika i neprilika) skoro uvijek je obogaćena autentičnom energijom i uvijek je tačna i potrebna. Četiri lika koja čine porodicu (Robert Pehar – otac, Jelena Kordić Kuret – majka, Dražen Pavlović – sin, Anja Kraljević – kćerka) nalaze se u stanju iščekivanja kataklizme, neodređene katastrofe o kojoj ne znaju ništa, pa čak ni to da li će se zaista dogoditi. Jedino što se na sceni događa jeste prisustvo straha, straha koji se među likovima širi kao zaraza, koji ih okupira do te mjere da se on uspostavlja kao jedino stvarno prisutno u stanu koji je pretrpan zalihama za preživljavanje i koji od ljudi čini lutke koje nisu sposobne za bilo kakvo stvarno djelovanje, kao niti za stvarnu komunikaciju.

Nimalo slučajno nije što se tekst pisan kao jednočinka ovako srodio sa mostarskom scenom u ovom trenutku. U 19. stoljeću jednočinka se počinje koristiti kao jedan od pokušaja rješenja krize drame koja se pojavila u to vrijeme. Kao i uvijek kada je drama u krizi, to znači da je i društvo u krizi, jer mogućnosti drame proizlaze iz društva u kojem ona nastaje. Jednočinka prikazuje graničnu situaciju, zbog toga siže dominira nad likovima koji su osuđeni da trpe svoje stanje. Tu više nema nikakvog zbivanja u smislu mogućnosti da se bilo kako utiče na promjenu onoga što slijedi, jer se sve ključno već zbilo i sve što likovi mogu da rade jeste da čekaju ono što slijedi iz ranijih događanja: “Nemoć čoveka zacelo isključuje delanje i borbu, a time i napetost u međuljudskom odnosu, ali ne i napetost situacije u koju su akteri postavljeni, koju trpe kao njene žrtve. Vreme u kojem više ništa ne može da se dogodi biće ispunjeno strahom i refleksijama o smrti” (P. Szondi, 2008).

Nije li, nažalost, naša svakodnevnica ispunjena upravo strahom i sličnim refleksijama? Ova predstava važna je zato što strahove materijalizira, ona njih i njihove efekte donosi na scenu, pokazuje ih iz nekoliko perspektiva, izvodi ih iz sfere apstraktne slutnje u konkretni prostor i konkretni čin o kojem se onda može misliti.

Demistificiranje strahova

A onog trenutka kada se o strahovima počne misliti, rađa se mogućnost njihovog demistificiranja, što u konačnici vodi tome da oni budu pobijeđeni i da ne budu osnovni životni motiv, što nikada nije ništa drugo nego civilizacijski poraz.

Predstava “Spremni” HNK-a Mostar pokazala je i to da pozorište ne mora biti skupo da bi bilo dobro, odnosno da bi imalo smisla. Potpuno oslonjeni na sopstvene snage, na ono što imaju u svojoj kući i svom gradu, napravili su premijeru kojom se brani dostojanstvo pozorišne umjetnosti u našoj zemlji jer nisu prihvatili hibernaciju i kliničku smrt, već pokazali da bez obzira na situaciju koja nas kontroliše (kao u jednočinki), ne treba odustati od sebe i života. Pozorišnog života. Tome svjedoče vrlo jednostavna ali funkcionalna i znakovita scenografija i kostim, izuzetno sugestivna autorska muzika koja atmosferi predstave daje posebnu boju te sjajna podjela u kojoj su s jedne strane iskusni Robert Pehar i Jelena Kordić Kuret, a s druge glumci mlađe generacije Dražen Pavlović i Anja Kraljević, čija zajednička igra dokazuje jedinstvenu pozorišnu energiju koja bi bila bogatstvo svake teatarske kuće.

Raduje ovakva predstava u atmosferi neizvjesnosti i straha, zbunjenosti koja nas udaljava jedne od drugih, ona je važna jer podsjeća na onu istinu koju je rekao Jan Kot: “Pozorište je uvek hic et nunc, ovde i sada, u isti čas kada otkucavaju gradski časovnici. Vreme teatra je uvek tačno, pa i onda kada gradski časovnici kasne”.

NEMA KOMENTARA

KOMENTIRAJ