Dekalogizacija
U „Kisiku“, eksperimentu faktički lišenom fabule, Viripajev se upušta u igru s konvencijama i toposima – melodramska početna situacija predstavlja osnovu za niz asocijacija i imitacija. To je prije kompjuterska igra, s isjeckanom naracijom, nego drama – u svakom trenutku može nas prebaciti na prethodnu ili sljedeću razinu. Sve se ponavlja u nekoj vrsti dijaloga s Dekalogom – deset kompozicija, deset alegoričnih priča, deset pjesama bez izrazitog početka i kraja. U kontekstu tih pjesama su konflikt grada i predgrađa, 11. rujan, Bliski istok, globalizacija i mnoštvo drugih svjetskih i ruskih društvenih tema. Sadržaj je prezasićen hiperboliziranom formom, kaotičnom i frapantnom. Sam Viripajev tvrdi da je želio izokrenuti gledatelju kut gledanja naopako i dovesti u pitanje aktualni vladajući diskurs.
„Kisik“ je priča iz moskovske zgrade ispričana biblijskim jezikom i puna različitih asocijacija. Originalnost dramaturške ideje zasniva se na tome da glumci vode dijalog s publikom pomoću ritmizirane i poetizirane proze. Autor nudi izravna, ali lagana, zgodna i duhovita razmatranja na teme morala, egzistencijalna, društvena i politička pitanja. Viripajev ne štedi nikoga: kritizira život u velegradu, ismijava život snobova. Glavno vezivno tkivo ovoga snažnog i neobičnog teksta je naslovni kisik, koga traže junaci – Ona i On. Kisik je za njih nosilac ljubavi i slobode pa se zato „bezdušni dekadenti“ srčano bore za njega.
Dragan Komadina
Riječ redateljice
Odista je neobična avantura za redatelja i glumce upustiti se u igru s tekstom Ivana Viripajeva. S jedne strane, riječi, teme, slike su tako bogate, interesantne i dinamične da odmah ugrabe pažnju i interes kazalištarca. A s druge strane, stil dramskog pisma Viripajeva je tako samosvojan i neobičan da se na početku puta mora javiti pitanje: Kako od ovih deset frenetičnih pjesama načiniti predstavu?
Čini se da smo prilično brzo shvatili da „Kisik“ postavlja najpošteniji, ali vrlo izazovan zahtjev pred realizatore: predstava mora biti naša vlastita kreacija, kojoj je tekst samo impuls i inspiracija, a nipošto scenarij, pa čak ni mapa puta. U trenutku kad smo to razumjeli, počeli smo zaista uživati u igri sa značenjima i ritmovima koje nam Viripajev nudi. Od metaforike i metafizike naslovnog kisika, preko parabola iz Govora na gori, do buke i kakofonije suvremenog globalnog sela… a sve u okviru duhovite, ironične i drčne priče o vječnom i najjednostavnijem: ljubavi, komunikaciji, težnji za srećom. U potjeri za kisikom, Jelena, Ivan i ja, doživjeli smo mnogo uzbudljivih trenutaka inspiracije i iznenađenja. Željni smo ih podijeliti s publikom.
Tanja Miletić Oručević