PODIJELI

Krik iz krletke

Plakat predstave

„Kraljevo“, jednočinka iz ciklusa „Legendi“, kao jedan od scenski najzahtjevnijih ko­mada Miroslava Krleže, svakako predstavlja veliki kreativni i produkcijski izazov za svaku kazališnu kuću. Velika teatarska imena iz prošlog stoljeća, poput Branka Gavelle, vrlo su neizravno znali priznati kako nisu u stanju pronaći odgovarajući redatelj­ski ključ za Krležino ekspresionističko vašarište, da bi tek 1970. Dino Radivojević, još jedan značajni hrvatski redatelj, u zagrebačkoj „Gavelli“ pokazao kako „Kraljevo“ može itekako biti „uprizorljivo“ i aktualno, otvorivši širom vrata za nova scenska čitanja.

Na tom valu kako „Kraljevo“ učiniti bliskim i razumljivim današnjoj publici, zaplovili smo, nakon pomno izbrušenog redateljskog koncepta, u pustolovinu osuvremenji­va­nja, koja je zahtijevala ne samo radikalnu dramaturšku adapta­ciju, nego i dopisivanje pojedinih tekstualnih partitura, uz neizbježno reduciranje broja likova. Tako je od 40-ak likova iz Krležinog izvornika u ovoj adaptaciji „preživjelo“ njih sedamnaest.

U izvedbi ansambla HNK Mostar, u kojoj uz provjerene profesionalce igraju mlade glumačke snage iz Dramskog studija mladih, ona postaje moćna ekspresionistička razglednica iz jednog noćnog kluba – danas i ovdje. Naime, Krležina veličanstvena dramska groteska sa zagrebačkog sajmišta preselila je u mračni i bučni suteren, u utrobu našeg svagdašnjeg noćnog života. Taj suvremeni interijer postaje snažna i sugestivna hermetična krletka u kojoj paradira makabrična povorka ljudske autodestruktivnosti kojom dirigira vlasnica kluba – MC – kao utjelovljenje sila mraka, ali i sveopće moralne posrnulosti. Ona nas vodi kroz svijet didaskalija – koji kod Krleže nemaju isključivo deskriptivan karakter, već su ravnopravni sudionik u stvaranju scenskog svijeta – tvoreći od njih jednu zavodljivu i moćnu bujicu kojom sigurno kormilari vukući ovu posadu živih mrtvaca na dno. Ti Krležini ­likovi-­nakaze­­, koji sukladno ekspresionističkoj matrici u najvećem broju slučajeva ostaju anonimni te determi­nirani nekom od svojih osobina, dobili su svoje ovodobne ekvivalente – cijelu galeriju uslužnih djelatnica i djelatnika „King’s“ cluba – kao dominantnog dramskog toposa u eri hedonističkog konzumerizma i svekolikog moralnog i ideološkog relativiziranja.

Tom paradom scenske kakofonije i crnila kao tema i ideja, kao forma i sadržaj, dominira groteska kao montažno sredstvo u kojemu se miješaju tragično i komi­čno, dajući osjećaj sveopće deformiranosti i rasapa.

Naše „Kraljevo“ uspjelo je zadržati jednu vrlo bitnu specifičnost Krležinog izvor­nika. Riječ je o scenskom simultanitetu, bez koga bi bilo jako teško izgraditi glavni simbol ove jednočinke – a to je krug , odnosno kolo u kojemu se briše granica između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, pa čak i između života i smrti.

Upravo su likovi Janeza i Štijefa, nesretnika koji su se ubili zbog žena, ostali vjerni izvorniku. U neizbježnoj ciničnoj perspektivi od koje nije mogao, niti želio pobjeći mladi Krleža, oni su tek emocionalni klaunovi, osobito Janez, jer on još vjeruje da ga žena zbog koje se ubio voli, pa se vratio to provjeriti. Takav je pokušaj naravno osu­đen na neuspjeh i služi prije svega Krleži da se nasmije u lice ljubiteljima građanske melodrame i uspostavi svoj nihilistički svjetonazor. No, mostarsko „Kraljevo“, preuzi­majući Krležine stilske figure, od ironije do paradoksa, želi postaviti pitanje mogu li nam dvojica samoubojica s agramer­skog „derneka“ od prije jednog stoljeća donijeti koji akord sklada i koju kapljicu svjetla?

Može li komad koji je nastao kao krik protiv besmisla i gluposti svijeta iz perspektive mladog Krleže iz 1915., u mostarskoj adaptaciji više od jednog stoljeća kas­nije, postati jednako vrijedan scenski krik protiv diktature emotivne indife­rentnosti i površnosti u međuljudskim odnosima?

Dragan Komadina

Bavljenje nesvjesnim

Krleža je detetektirajući duhovnu devoluciju čovječanstva poznatiju kao pakao, u svojoj ekspresionističkoj drami „Kraljevo“, opisao kraljevski sajam u Zagrebu, uoči Prvog svjetskog rata.

Na tom vašaru narod ždere, loče, mlati se, ubija i požudno se prožima. Narod obijesno tulumari.

Narod nije normalan! To znamo. To znam po sebi.

Mi smo u našoj inscenaciji promijenili mjesto radnje i doveli paklene aktivnosti u noćni klub „King’s“ u poratnom gradu. Bilo kojem. Jer svi gradovi su poratni. I svi ljudi su poratni.

Razne ratove vodimo jer smo zapleteni u mreže nesporazuma. A svaki nesporazum izlazi iz poistovjećivanja sa svojim tijelom. Kažem svojim tijelom jer ja nisam to tijelo. Ono mi je dano na korištenje. Po tom tijelu sam ja muško, ili Hrvat, ili redatelj, ili navijač, ili kurva. I osjećam se ugroženo od svih onih koji nisu ta maska, već neka druga, podjednako bedasta.

A duša je strpljiva i trpljiva. Čuči u tom vozilu kojemu je um suicidalno pokvario kočnice i usmjerio ga nizbrdo. Duša samo žarko želi voljeti ili biti voljena. Sve aktivnosti tijela putem osjetilnog uživanja ne vode toj punini duše, toj iskonskoj samosvijesti.

Svijest je sve ono što nije ovo „Kraljevo“, ovaj „King’s“. Nesvijest je ono čime smo se u ovoj predstavi bavili.

I zato smo mračni, zato smo podzemni, zato smo nasilni, zato smo pijani, zato smo drogirani, zato smo nesretni, zato smo u paklu. Ovdje i sada.

Jedini rat koji vodimo je rat sa samima sobom. Kad ga gubimo, mrtvi smo. Makar izgledalo da da smo uspješni, bogati i slavni. Kad ga dobivamo, živi smo. Makar izgledalo da smo neuspješni, siromašni i anonimni.

Opis tog rata u kojem povraćamo svoje simptome, mi, pali anđeli, zove se ekspresionizam.

Krik je Čovjek.

Ivan Leo Lemo

PODIJELI

NEMA KOMENTARA