Piše: Mladen Bićanić | Oslobođenje, Sarajevo | 8. studenoga 2019.
Originalni članak dostupan je ovdje >>>
Prije točno sto godina Miroslav Krleža će polemizirati sa Josipom Bachom, ravnateljem Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, koji sustavno, u to vrijeme, odbija na pozornicu postaviti njegove dramske tekstove, mada ih uvrštava u repertoar, optužuje ga da ne zna u njegovim komadima prepoznati i osjetiti dramu, da ih čita s pragmatičkog stajališta “kulisa i platna i daske”. Ta fama o “nesceničnosti” njegovih prvih ekspresionističkih drama, a jednočinke “Kraljevo” napose, pratit će Krležu gotovo pola stoljeća, sve do prvih uspješnih, studentskih, a potom i profesionalnih, izvedbi u drugoj polovini prošloga vijeka, zaključno sa hit-predstavom “Kraljevo” u zagrebačkom Dramskom kazalištu “Gavella” u režiji Dine Radivojevića. U Hrvatskom narodnom kazalištu u Mostaru, uz 25. obljetnicu nastanka i rada, “Kraljevo” postavlja gost iz Zagreba, kazališni redatelj Ivan Leo Lemo, a autor adaptacije i dramaturg je čovjek iz kuće Dragan Komadina – on unosi znatne novine u komad, dopisuje ga i ponešto mijenja, gotovo da bi se moglo reći da smo dobili predstavu po motivima Krležinog izvornog teksta.
Logika ekstaze i halucinacije
Da je tomu tako, u programskoj knjižici predstave potvrđuju i redatelj i dramaturg, Ivan Leo Lemo će zapisati: “Svijest je sve ono što nije ovo ‘Kraljevo’, ovaj ‘King’s’. Nesvijest je ono čime smo se u ovoj predstavi bavili. I zato smo mračni, zato smo podzemni, zato smo nasilni, zato smo pijani, zato smo drogirani, zato smo nesretni, zato smo u paklu. Ovdje i sada”. A Komadina zapaža: “Krležina veličanstvena dramska groteska sa zagrebačkog sajmišta preselila je u mračni i bučni suteren, u utrobu našeg svagdašnjeg života… Tom paradom scenske kakofonije i crnila kao tema i ideja, kao forma i sadržaj, dominira groteska kao montažno sredstvo u kojemu se miješaju tragično i komično, dajući osjećaj sveopće deformiranosti i rasapa… No, mostarsko ‘Kraljevo’, preuzimajući Krležine stilske figure, od ironije do paradoksa, želi postaviti pitanje: mogu li nam dvojica samoubojica s agramerskog ‘derneka’ od prije jednog stoljeća donijeti koji akord sklada i koju kapljicu svjetla?”. I to je ključni, “kopernikanski obrat” u koji uranja mostarska predstava, to je onaj bitni zaokret koji čini spram drugih čitanja i inscenacija tog tako “nesceničnog” dramskog teksta! Jer, sve ono što ova “halucinantna groteska” iz 1915. godine sadrži, kao “ekstatičan opis kaosa, mahnitanja i smrti” (Boris Senker), sve ono što si je mladi Krleža dozvolio i zamislio da je moguće kada piše kazališni komad, a to je, prema Senkeru, da si je zadržao “pravo miješanja stilova, uzvišenog i niskog, tragičnog i komičnog, oslobađanja didaskalija od instruktivne funkcije, simultanog vođenja nekoliko dijaloga, prijelaza s razine realnoga na razinu irealnog te tako stvorio uzavreli, pulsirajući svijet u kojemu ne vrijedi čak ni strindbergovska ‘logika sna’ nego samosvojna – nova i u onodobnoj europskoj dramatici – ‘logika ekstaze’ i ‘logika halucinacije’”, sve to smo, uglavnom, već vidjeli u dosadašnjim uprizorenjima “Kraljeva”.
Ono što je novo i iznenađujuće, ma koliko to bio otklon od izvornog dramskog predloška, jeste promjena samoga kraja komada: Janez, samoubojica i obješeni grobar ne završava u jarku pokraj puta uz opasku smetljara: “Na, opet se opila jedna svinja!”, već u zagrljaju sa ljubljenom Ankom, ljube se uz njegov začudni šapat: “Ovo nije istina!”. To jeste u direktnoj suprotnosti sa jasnom ironijom i gorčinom sa kojima Krleža sklapa njihovu ljubavnu dramu, Anka će mu na jednom mjestu i nedvosmisleno reći: “Tko hoće ljubiti, ne smije imati prazan džep! O toj tvojoj ljubavi nema smisla da gubimo vrijeme. To nikamo ne vodi! To nema smisla!”. Ali, u nekoj drugoj perspektivi, ako “Kraljevo” posmatrate ne samo kao balkansku bakanaliju ili “zagorske saturnalije”, što ono, nedvojbeno, jeste, nego i kao dramu samoće, tišine u vrevi i buci svjetine, dramu uronjenu u nevidljivi strah izgubljena pojedinca (Anka će čim se pojavi reći: “Strah se ne vidi! A ima ga! Kako ga strašno ima!”), dramu obavijenu velom neumitne smrti na koju, s vremena na vrijeme, podsjeti zloslutni krik ptice smrti, pa i dramu okovanu sveprisutnom laži, maskama i krinkama kojima se sakrivamo od stvarnog života, onda ta ljubav koju autori mostarske predstave žele naglasiti na samom završetku, kao “akord sklada i kapljicu svjetla” u općem mraku kojim smo okruženi, ipak ima smisla. Kao, makar i nemoguće, sjedinjenje i spoznaja neke daleke sreće, kao mogući izlaz iz samoće, dakle, kao pobjeda nad strahom, razotkrivanje laži, možda čak i bijeg od smrti. Ili, barem, stvaranje iluzije da je tako nešto izvedivo, ako igdje barem u teatru, u kojem smrt ima svoje počasno mjesto od prvih dana, u drevnoj Heladi, još u mitskoj “Antigoni” kada Zbor veliča čovjeka, ali i opominje na neumitnost smrti: “Mnogo je začudnoga i demonskoga na svijetu, ali ništa nije tako začudno i demonsko kao čovjek… snalažljiv u svemu što čini, vještinom se umije oduprijeti svemu osim smrti – jedino nju ne može izbjeći”.
Ivan Leo Lemo i Dragan Komadina Krležino “Kraljevo” premjestit će sa Kraljevskog sajma jedne kolovoske noći u predratnom Zagrebu u neki podrumski prostor noćnog kluba King’s u bilo kojem poratnom gradu, vrijeme događanja je danas, noćas i sad, lica su Krležina, ali prilagođena dobu i mjestu radnje, oni povremeno jesu ono što bi u izvornoj drami bili, no uglavnom su i namještenici tog noćnog kluba i njegovi posjetioci – kelneri, DJ, izbacivači, prostitutke, vlasnica kluba… Vrlo je djelotvoran redateljsko-dramaturški trik – zahvat da jedno lice izgovara didaskalije iz drame, one ne samo da nas uvode u zbivanje i smještaju u prostor gdje se drama zbiva nego i unose u igru duh, atmosferu i jedinstveno bogatstvo i draž Krležine očaravajuće rečenice, sadržane upravo u njima. Sveprisutna je i blaga doza ironije i humorna nota – kopča sa suvremenošću: kada malograđanin drži tiradu, hvalospjev o skorom uskrsnuću starodrevne Hrvatske nezavisne kraljevine, svi protagonisti na sceni, nakon svakog spominjanja tog pojma, skandiraju: Ha En Ka, što je, naravno, kratica Hrvatskog narodnog kazališta i diskretno spominjanje jubileja – 25. obljetnice osnutka i djelovanja.
Među fantomima
Mostarsko “Kraljevo” velika je, razuđena, ansambl-predstava, puno je mladih ljudi, polaznika Omladinskog dramskog studija, oni su ta masa koja nosi i kroz koju se prelijevaju silnice te Krležine jednočinke. Studio vodi Jelena Kordić-Kuret, ona se pojavljuje i u roli vlasnice noćnog kluba, ona je ta što nas suvereno vodi kroz meandre Krležinih didaskalija, čini to vrlo predano, balansirajući vješto između uspona i padova tog “elementarnog životnog čuda što pleše na sceni i vodi nas u modro i nepoznato ništavilo, među fantome i demonska priviđenja”. (M. Krleža)
Brojne prostitutke i žene lakog morala predvodi Madame, uloga je to u kojoj gledamo sigurnu Nikolinu Marić. Anku, Janezovu ljubav, iz života prije smrti, ali i prekogrobnu, igra vrlo dojmljivo Anja Rikalo, njen novi partner je odlični Ivan Skoko, u ulozi Herkulesa, antipod je to liku Janeza, sirov i bešćutan, odlikuje ga najbolje njegova replika: “Što se ne vidi, toga nema!”. Dva središnja lika su, naravno, obješeni grobar Janez s crvenom bradom i njegov kompanjon Štijef, i on je mrtvac, utopljenik, no nešto stariji, već se privikao da više nije živ, on je Janezu učitelj i mentor, poučava ga kako se ponašati, kao mrtav, u svijetu živih. Štijefa donosi Ivo Krešić, nezaboravan je kada prijatelju tumači pravila podzemnog svijeta i objašnjava kako je “čovjek poslije smrti još nekako suviše živ i pokretan, te ne može nikako shvatiti da je doista umro”.
U ulozi Janeza briljira Robert Pehar, njegova sama pojava zaustavlja i pokreće igru, on je duh i demonsko priviđenje, ali i živo biće, ranjivo i osjetljivo do bola, njegov krik vapaj je čovjeka izgubljenog u gomili, u svijetu kojeg ne razumije i koji ga je odbacio, ali kojemu bi se tako rado, bez obzira na sve nedaće, opet vratio. Pokreće ga ta neugasiva ljubav prema Anki, zbog nje on “ne može umrijeti”, on joj tu istinu baca u lice: “Ti si jača od smrti”, kaže Anki, “Mislio sam da će mi smrt pomoći! Pa nije pomogla. Sad mi moraš ti”. Dramu Krleža završava didaskalijom: “A mrtvačka kola tutnje, kao da se kotači valjaju po lubanjama popločenoj kaldrmi. Pijevci pjevaju. I opet se čuje gdje pleše kolo. Tutnji, igra, poskakuje, živi. Lije se vino. Smije se. Slavi se Kraljevo”. A u mostarskoj predstavi, u noćnom klubu King’s, Anka i Janez slave ljubav koja je, kao i Anka, metafora onog “vječno ženskog”, jača od smrti.