Piše: Anita Milićević
Kada je predstava više od puke predstave? Kada je kazalište više od umjetnosti i kako otvara prostor za širi društveni kontekst i postavlja pitanja, propituje teme koje su teške, mučne i upućuju nas na jezgro egzistencije i naših svakodnevnih života? Predstava “Kroz proces 10-6-93” autorice i redateljice Marine Petković Liker više je od predstave, i gotovo s onu stranu kazališne umjetnosti. Ona je pokušaj govora i izraza o neizrecivom, ne samo u smislu da se o zločinu ne može uvijek govoriti, nego ponekad nema ni prostora ni volje da se o njemu govori. Osmero izgubljenih dječjih života o kojima nam ova predstava priča, patnja obitelji i onih koji ostaju da se nose s tim bolnim bremenom, u isto vrijeme ne dobivajući moralnu satisfakciju da je taj zločin procesuiran i kažnjen, u ovoj predstavi dobivaju glas, prostor i vrijeme – u umjetničkom, ljudskom i etičkom smislu.
Gloria Lujanović upotrijebila je sintagmu moć empatije za predstavu “Kroz proces 10-6-93”. To je prava riječ, no potrebno ju je staviti u kontekst i razjasniti kako bismo bolje razumjeli njenu snagu. O empatiji se može diskutirati s filozofskog, psihološkog i svakodnevno-laičkog shvaćanja. U filozofiji se empatija veže uz etiku pa se raspravlja može li se donijeti moralni sud bez empatije i razumijevanja. Hermeneutička tradicija gleda na empatiju kao moć uživljavanja u iskustvo drugoga. Drugim riječima, da bismo zaista suosjećali moramo se uživjeti i doživjeti iskustvo drukčijeg. To je moguće kroz refleksiju i razumijevanje cjelokupnog tjelesnog i duševnog izraza, ne samo kognitivnoga shvaćanja. Kada čitamo, slušamo, gledamo stavljamo se u poziciju drugoga, metaforički izlazimo iz vlastite osobe kako bismo shvatili ono što nam se prenosi. Riječ je o zrcaljenju – mi se vidimo kroz druge, ja može postojati samo ako postoji ti. Kroz iskustvo drugoga upoznajemo sebe. Tu dolazimo do problema empatije i dominantnih narativa i grupa. Može li manjinski narativ supostojati uz onaj dominantni, odnosno, može li dominantna grupa u društvu razumjeti onu manjinsku? Ukoliko smo u određenom habitusu duže vrijeme postajemo dio njega i teško je suočiti se s različitostima. Empatija prema manjinskom narativu ili drukčijem narativu i drukčijem iskustvu time postaje teža.
Kada je riječ o psihološkoj perspektivi postoji tzv. emocionalna zaraza koja je uglavnom usmjerena prema onom poznatom, i kognitivna empatija koja dolazi iz refleksije i razumijevanja drugoga. Između njih bi stajala hermeneutička empatija koja polazi od toga da smo uvijek u predrasudi i određenom narativu, no činimo korak dalje i kroz refleksiju pokušavamo se uživjeti u poziciju drugoga, opet, i tjelesno i umno. Bez prelaska vlastite granice i zrcaljenja u drugome nemoguće je zaista biti empatičan. Laičko shvaćanje, naposljetku, uglavnom polazi od osjećanja empatije prema ranjivome, slabijem, ali koje je poznato, nešto s čime se možemo identificirati. Koliko empatija utječe na naše odluke i promjene stavova? Ako vidimo ugroženu osobu koja pati, imat ćemo suosjećanje, ali koliko će dugo to utjecati na naše živote, hoćemo li išta poduzeti da promijenimo situaciju ili barem vlastito razmišljanje?
Kazalište je umjetnost uživljavanja, doživljavanja i utjelovljivanja. Ne samo glumaca koji prolaze taj proces kroz svoje uloge, nego i publike koja gleda predstave. I gledanjem osjeća, promišlja, razumije ili ne razumije, ali uvijek je u poziciji da je involvirana, svjesno ili nesvjesno. Marina Petković Liker to razumije i zato ova predstava dovodi publiku u dvorište zločina, domove obitelji stradale djece i pejzaž koji simbolički može biti bilo koji, iako je jasno kako se radi o određenom mjestu i određenom zločinu. Estetski i filozofski promišljena predstava, “Kroz proces 10-6-93” svojom tišinom, vizualnom pričom i prenošenjem iskustva boli, patnje i osjećaja da nije došlo do zatvaranja traume nekim oblikom pravne ili institucionalne podrške, gledatelja uvlači upravo u to iskustvo i neminovno potiče osjećaj empatije.
To nas vraća na pitanje dominantnih i manjinskih narativa, moralnih sudova, etičke problematike i njihove veze s empatijom. Što za nas danas u ovom društvu znači empatija? Možemo li zaista razumjeti jedni druge, suosjećati sa žrtvama – svim žrtvama, jer kada je u pitanju zločin on nema narativ – zločin je činjenica koja ostavlja trajne posljedice na društvo ukoliko se o njemu ne govori, ako ga se negira ili zaboravlja. Ukoliko manjinski narativ nema priliku dospjeti u javni prostor, jer onaj koji je dominantan nema razumijevanja i ne želi ga uključiti u diskurs, onda manjinski narativ postaje frustriran i traži način da se izrazi, da dospije do javnoga prostora. Ova je predstava umjetnički pokušaj da se napravi upravo to – intervenira u javni prostor u kojem dominira narativ u kojem nisu sve žrtve jednake i nisu svi zločini jednaki. Ova je predstava prigušeni krik onih koji žele da se i njihova priča čuje, da dominantna grupa čuje i prizna manjinsku kao jednaku. Jer empatija zahtijeva jednakost – suosjećati prema svakoj boli i žrtvi, a ne samo onoj koja je bliska. Empatija zahtijeva i da se živi dostojanstveno, a pogotovo da žrtve dostojanstveno oplačemo. “Kroz proces 10-6-93” vodi na putovanje, i redateljskim konceptom, kao i svojom pričom, koju svatko od nas u ovom društvu treba proći kako bismo došli do zdravije perspektive. I na kraju, empatija nije moguća bez iskrenoga dijaloga, ne samo razgovora, nego i da istinski pokušamo razumjeti jedni druge − od svakodnevnog života preko institucionalne razine do kazališta koje će uvijek biti zadnje utočište susreta i autentičnoga iskustva jednakosti u različitosti.