Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru ovom predstavom, koja tematizira ubojstva osmero djece 10. lipnja 1993. godine u Vitezu u središnjoj Bosni što su poginula na dječjem igralištu od granate ispaljene s položaja Armije BiH, ne samo da želi prekinuti šutnju kojom je uglavnom bio obavijen taj tragični događaj, nego izborom Marine Petković Liker za redateljicu cijelog projekta želi pokazati duboku svijest o nužnosti kazališno rafiniranog, suptilnog i iznimno suvremenog pristupa jednoj ovakvoj temi. Taj je kapital ova kazališna autorica i pedagoginja iz Zagreba stekla radeći s našim ansamblom predstavu „Gnijezdo“, koja je ne samo osvojila brojne nagrade nego u kazališnoj javnosti neformalno proglašena jednom od najboljih predstava u zadnjih nekoliko godina u BiH. Početak rada na predstavi započeo je snimanjem dokumentarnog video materijala: od srednjobosanskih krajolika do svjedočanstava članova obitelji stradale djece, gdje se bol miješa s gorčinom i ljutnjom zbog činjenice kako nitko nije kazneno odgovarao za ovaj strašni zločin, do iskaza (samo)ohrabrenja kako vrijedi vjerovati u sporu i dostižnu pravdu, ali i u ostanak i život u toj dolini tuge i nade.

Taj je materijal kasnije iskorišten u trodijelno strukturiranoj predstavi, koja nas po principu mansionske dramaturgije, tzv. dramaturgije stanica, vodi kroz različite prostore unutar zgrade Kazališta.

Sve počinje u predvorju gdje svjedočimo specifičnom video-scenskom performansu, u kojem čujemo glasove stanovnika Lašvanske doline, dok se ispred nas na tri zida sinkronizirano emitiraju prizori srednjobosanskih brda i planina, filmskih totala Lašvanske doline, preko snimaka spaljenih i u ratu devastiranih kuća, kao iznimno dugi i emotivno sugestivni video prolog kojim autorica posvećuje iznimnu pozornost kako bi, prije svega kod publike, uspostavila drugi osjećaj vremena i prostora i ponudila mogućnost za kvalitetnu emotivnu dekontaminaciju.

U ovakvoj je vrsti pristupa, odnos autora, odnosno izvođača i publike od presudnog značaja, pa gledatelji postaju gotovo sudionici od kojih se očekuje prepuštanje izvedbenim impulsima koje stvaraju slika, zvuk i glumci, i preuzimanje odgovornosti za sudjelovanje u kazališnom događaju, kako bi probudili suosjećajnost i empatiju. To je jedan diskretni i kazališno zavodljivi poziv na suigru, jer predstave Marine Petković Liker žele na drukčiji način suočiti gledateljstvo s materijalom i transformirati kazalište u prostor komunikacije, u mjesto gdje sudionici te atipične interaktivne svetkovine stvaraju zajedničko polje iz kojeg može nići promjena.

Svatko tko na bilo koji način sudjeluje u nastanku, razvoju ove predstave – redateljica, glumci, ili samo participira kao gledatelj, zapravo prolazi kroz izvjestan proces samopropitkivanja, koje navodi na putovanje u dubine vlastitog bića, gdje postajemo svjesniji potrebe da bolje razumijemo sebe i druge.

U središnjem dijelu ove strukture glumci na dvije odvojene minipozornice s istim zvukom i videom svojim improvizacijama kreiraju obiteljski, intimni svijet članova obitelji žrtava te u jednom gotovo krupnom filmskom planu, uglavnom neverbalno, nude široku lepezu iznimno teških i autodestruktivnih stanja i osjećaja. To je emotivno srce ovog procesa, koje vrlo senzibilno i prigušeno eksperimentira s tišinom te nas pokušava približiti dubokim unutarnjim slojevima njihove bolne zbilje. Tako se inače teško iskazivoj traumi, ipak daje prostor da se oslobodi i ispliva na površinu. Na video planu vidimo ljude, detalje, geste, mimiku lica, a čujemo i njihova svjedočanstva, no ni tada slika i ton nisu sinkronizirani. Svakako je zanimljivo istaknuti kako se glumci igraju s video projektorima tijekom cijele predstave, rabeći različite kutove, projicirajući ih na razne površine i kolege, što cijeloj izvedbi daje jedan neobičan performativni sloj. Povremeno čak zamućuju projekcije do neprepoznatljivosti, pretvarajući na trenutak video površine u maglovite slike.

U trećem dijelu nazočimo jednoj vrsti kolektivne terapije, u kojoj glumci pokušavaju kroz suptilno kontroliranu improvizaciju otvoriti i verbalizirati neke od tema koje nisu nužno inspirirane ratom i poraćem. Predstava „Kroz proces 10-6-93“ nije agresivno i pamfletski angažirana kad je u pitanju predstavljanje rata i ratnih tragedija. Ona nas prije svega poziva na razumijevanje i suosjećanje za ljude koji žive s ogromnim gubitkom i boli. Autorica je skupa s glumačkim ansamblom uspjela jedan užasan događaj pretvoriti u paradigmatsku predstavu o problemina života danas i ovdje. Danas i ovdje – nakon strašne tragedije i nekažnjenog zločina od prije 28 godina.

Dragan Komadina