Večeras, 19. listopada, HNK Mostar će premijerno izvesti predstavu Zečja rupa prema tekstu Davida Lindsay-Abairea, koji je nagrađen 2007. godine Pulitzerovom nagradom. Predstavu režira Lajla Kaikčija, koju smo zamolili za razgovor.
U čemu je osnovna kvaliteta teksta za predstavu koju režirate, zbog čega je jedan od najizvođenijih u svijetu?
Kvaliteta teksta, između ostalog, ogleda se u prividnoj jednostavnosti, nepodnošljivoj lakoći promjena slika, odsustvu patetike, u postupnom otkrivanju slojevitosti drame, u bolnoj istinitosti.
Je li Vam filmska verzija Zečje rupe koristila u postavljanju na scenu znamenitog komada?
Film je zaista dobar, ali pokušala sam ga zaboraviti kako bih izgradila vlastitu sliku svijeta i doživljaja na sceni.
Kako je protjecao proces rada na predstavi?
Proces je bio intenzivan, nabijen emocijom, nadahnjujući i povezujući s kompletnom ekipom koja je radila na predstavi. Rad koji me je zasigurno najviše emotivno involvirao do sada.
Tko su suautori, kakva je podjela?
Radila sam sa sjajnom glumačkom ekipom: Ermin Bravo, Jelena Kordić Kuret, Sanda Krgo Soldo, Vanja Matović, Amar Rahić i Ali Kamer Aksoj i rad je bio predivan. Vizualni pečat predstavi dala je Sabina Trnka koja je specifičnom estetikom doprinijela ideji ove predstave. Zvuk je osmislio Andrijan Zovko, a dramaturški predstavu je uobličio moj dugogodišnji suradnik Dragan Komadina.
Kakve reakcije publike očekujete?
Bez obzira na bolnu tematiku, mišljenja sam kako će publika zavoljeti ovu predstavu.
Što Vas je iz rodne Zenice odvelo u Sarajevo na studij režije?
Godine 1995. primljena sam na Akademiju scenskih umjetnosti Sarajevo i to je bio povod mog preseljenja u taj grad u kojem sam ostala živjeti do danas.
U kojem ste teatru ostvarili najviše režija?
Zaposlila sam se u Bosanskom narodnom pozorištu Zenica 2001. godine i tu sam ostvarila najveći broj režija do sada, a pored toga režirala sam u svim sarajevskim teatrima i u Narodnom pozorištu Mostar. Jedno vrijeme nakon akademije režirala sam emisije na Federalnoj i BH 1 televiziji.
Što očekujete od teatra, što Vam on znači?
Teatar i dalje smatram mjestom pročišćenja, mjestom otvorenim za drugo i drugačije, mjestom pomirenja i iscjeljenja. Zbog toga me teatar i dalje privlači i kao redateljicu i gledateljicu.
Koje pisce rado čitate, koju glazbu slušate?
Od literature pokušavam pratiti suvremenu svjetsku književnost, koliko mi to vrijeme dopušta, ali usporedo uvijek čitam domaće „klasike“ kao i domaće suvremenike. Muzika koju uvijek mogu slušati je definitivno jazz.
Pozovite naše čitatelje na predstavu.
Iskreno me zanima kako će publika primiti i osjetiti ovu predstavu i željela bih je ovom prilikom pozvati na premijeru 19. 10. ili na reprizne izvedbe 20. i 21. 10. u HNK Mostar. Iako se radi o bolnoj tematici, koja može u prvi tren odbiti dobar dio publike, mislim da je suptilnost pristupa čini podnošljivom i iscjeliteljskom.
Dnevni list / 19. 10. 2018. /Razgovarala: Vesna Hlavaček