Uz 70. godišnjicu smrti i 120. obljetnicu rođenja Ilije Jakovljevića, hrvatskog i mostarskog književnika i odvjetnika, žrtvom dvaju najozloglašenijih totalitarističkih sustava 20. stoljeća, Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru reprizno izvodi predstavu „Logorilijada“, koja predstavlja jednu uspješnu dramaturšku sintezu njegovih uzničkih dana iz ustaškog logora i partizanskog zatvora.
Predstava je to nastala kao mali hommage moralnoj i intelektualnoj vertikali kakva je bio Ilija Jakovljević – čovjek koji je odolio zovu političkih sinekura i koji nije pristao podržati režime što su masovna zlodjela opravdavali ubijanjem za narod ili klasu. Kao istinski demokrat nije se mogao pomiriti ni s jednim totalitarizmom te je vjerovao u slobodu i u potrebu da hrvatski narod ima svoju državu, ali ne mimo etičkih načela.
„Logorilijada“ je zapravo moćan scenski podsjetnik na vječno prokletstvo i sudbu intelektualca u dva režima, kojima je strah zajednički imenitelj. Takvima su najveća prijetnja oni, poput Jakovljevića – karizmatični i dosljedni intelektualci kojima je ljudskog dostojanstvo uvijek iznad nacionalnih ili internacionalnih dogmi.
Stoga, Ilijina sudbina nije niti mogla biti drukčija jer se našao između dva ekstrema, između dvije isključivosti – ustaškog noža i partizanskog čekića.
„Aureola mučeništva“, kojoj je izmaknuo u jednom režimu, dočekala ga je tako u drugom kao kob kojoj nije uspio umaknuti, premda ga ona prema vlastitom priznanju nikad nije privlačila.
„Čovjek ima svoje uvjerenje, mora biti spreman za nj nešto i pretrpjeti, ali meni se činilo zgodnijim da po mogućnosti izbjegnem tome trpljenju“, piše Jakovljević.
Rođen u ovom našem gradu, prije ravno 120 godina, Jakovljević se je školovao u Sarajevu i u Zagrebu, gdje je postao uglednim odvjetnikom, književnikom i novinarom. Uređivao je nekoliko časopisa i listova, a jedno vrijeme bio je i predsjednik Društva hrvatskih književnika. Pristaša Hrvatske seljačke stranke, pokušavao se u novinama koje je uređivao vrlo ustrajno zalagati za liberalno-demokratski kritički otklon i od monarhističkog jugoslavenskog režima, i od boljševičkoga internacionalizma, ali i od primitivnog nacionalizma. Književna kritika uglavnom ističe etičku važnost njegove lirike u „Otrovu uspomena“ i „Lirici nevremena“, kao i iznimnom doprinosu u književnoj afirmaciji Mostara i Hercegovine. Socijalne i nacionalne odnose promatrao je kroz europske naočale. Tako u rano ljeto 1940. piše: „Budućnost pripada obnovljenoj demokraciji, oslobođenoj od utjecaja plutokracije i kapitalizma. Zato će i nova Europa naći smirenje samo u jednoj zajedničkoj misli, koja će povezati njezine narode: u misli pravednoj, u slobodi sviju sastavnih dijelova svoje zajednice i u njihovoj solidarnosti.“
U logor je otpremljen zajedno sa skupinom intelektualaca, već u listopadu 1941. U mjesecima koji su slijedili, druge su oslobađali, a Jakovljević je ostao u Staroj Gradiški sve do 17. prosinca 1942. No, time nije kraj njegovih nedaća. Nakon izlaska iz logora, Jakovljević u rujnu 1944. odlazi u partizane. Poslije propasti NDH, završetka rata i pobjede komunista, ponovno ga uhićuju.
Njegovo je stradalništvo od ustaškog režima dokumentirano, dok je stradalništvo u vrijeme komunističke vlasti još uvelike ovijeno nejasnoćama i tajnama. Poznat je samo datum smrti u zatvoru, 28. listopada 1948., Ilija Jakovljević se ubio ili su ga natjerali da se ubije. Posve nebitno. Čovjek koji je pokazivao strasno zanimanje za istinu nije mogao preživjeti komunističku „slobodu“.
Upravo ga je ta težnja za istinom i pokopala i osigurala mu mjesto u kanonu nacionalnog pamćenja jer lik i djelo Ilije Jakovljevića ostaju svjedočiti kao glas istine i simbola stradanja za sve nevine žrtve dva totalitarizma.
Dragan Komadina