Svestrani Mario Kovač režira na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru predstavu „Sviraj to ponovno, Sam“, prema tekstu Woodyja Allena.
Naravno, neizbježno se javlja asocijacija na jedan od najglasovitiih filmova svih vremena – „Casablancu“. Zamolili smo, zaintrigirani spomenutim i mnoštvom drugih detalja, Kovača za razgovor.
Ako sam dobro obaviještena, jedina poveznica komada koji režirate s „Casablancom“ je opsjednutost glavnoga lika Allana Humphreyjem Bogartom, koji mu, u mašti, daje savjete kako se ponašati prema ženama.
Našla bi se tu još poneka poveznica – poput odricanja glavnog junaka i žrtve koju podnosi za prijatelja, no ne bih previše povlačio paralele da budućim gledateljima ne odam prerano završetak drame.
Na kraju ta suradnja poluči i uspjeh, ako se njezin rezultat može tako okvalificirati…
Ovisi što smatrate pod uspjehom, u ljubavi su svi istovremeno i pobjednici i gubitnici. U vječnom ratu spolova, ja sam pacifist.
Čemu to Allan i Bogart mogu zahvaliti?
Svojoj gotovo pa yin i yang različitosti… Oni su muškarci s dva totalno razdvojena spektra muškosti, a žene traže od svakog ponešto u idealnom muškarcu.
Komedija Woodyija Allena bila je 1969. broadwayski hit. Koliko je tome doprinijela asocijacija na „Casablancu“, ili je nešto drugo u pitanju?
Zapravo, u doba svoga nastanka ova Allenova komedija se puno više referirala na Bogartov film „Malteški sokol“, koji je također filmski klasik, no u glavama većine gledatelja „Casablanca“ se ipak pokazala kao puno jača pop-referenca. No, njezin uspjeh i dugovječnost ipak leže u vještini Allenovih rečenica te aktualnosti koja ne prestaje.
Puno velikih imena je, zapravo, upleteno u Allenov komad, uključujući, naravno, i njega samoga.
Ako pogledate životni put Woodyja Allena, vidjet ćete kako je on neraskidivo vezan uz svoje likove. Njegove osobne opsesije, perverzije, sklonosti, sve to pronalazi uporište i u njegovim dramskim likovima, što im daje nužnu životnost, gotovo pa dokumentarnost.
Koja su imena našega glumišta i ostalih suradnika upleteni u mostarsku verziju?
Glumačku podjelu čine Robert Pehar, Angela Bulum, Jelena Kordić Kuret, Nikolina Marić, Ivan Skoko i Ivo Krešić, dok su dio autorskog tima moji česti suradnici: skladatelj Tomislav Babić te Davor Prah, koji je zadužen za vizualni identitet predstave – scenografiju i kostime.
Je li ovo Vaša prva režija u Mostaru? Kako protječe rad na predstavi?
Prva premijera u Mostaru bila mi je monodrama Ive Krešića „Smeće“ po njegovom vlastitom tekstu, koja je izvedena nedavno u produkciji Hrvatskog doma Herceg Stjepan Kosača, no veći dio te predstave napravili smo Ivo, ja i suradnici u Zagrebu, pa je ovdje tek premijerno izveli. Ovo je prvi put da baš fizički živim i radim par mjeseci u Mostaru, što je sasvim novo, ugodno iskustvo.
Vi ste redatelj, glumac, skladatelj, scenograf, dramaturg, pisac, pedagog, glazbeni izvođač… Hoćemo li, možda, zahvaljujući Vama, čuti i filmsku glazbu iz „Casablance“?
Čut ćemo varijacije na tu temu, zasigurno, no ne zahvaljujući meni već skladatelju Tomislavu Babiću koji će za potrebe ove predstave ipak uglavnom pisati originalnu glazbu.
Što je presudno pridonijelo popularnosti Allenove komedije?
Allenovo fantastično čitanje ljudskih karaktera te fantastičan osjećaj za ritam humora.
Prilika je ovo da Vas predstavimo našim čitateljima. Rođeni ste 1975. u Zagrebu. Kako je teklo Vaše odrastanje i školovanje?
Uredno i po P.S.-u. Maturirao u Klasičnoj gimnaziji, diplomirao na Akademiji dramske umjetnosti, doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pravo štreberski. Odrastao i živim u Zagrebu, a posao me nomadski vodi širom svijeta.
Radite za kazalište, film, televiziju… Kojih se svojih ostvarenja najradije sjećate?
Uh, teško bi to bilo svesti na par naslova, no ajmo reći da se u kazalištu najradije sjećam mladenačkih dana Schmrtz Teatra, na filmu suradnje s legendarnim Boreom Leejem, a na televiziji scenarističko-glumačkog rada na seriji „Dobre namjere“.
Što Vas najsnažnije motivira za rad? Kojih se tema rado prihvaćate?
Dobar zaplet je zlata vrijedan. Ne opredjeljujem se žanrovski, nije mi bitno radim li dramu, komediju ili tragediju sve dok ne osjetim da je dramski tekst ili filmski scenarij autentičan, životan i inteligentan.
Što je za vas značio dugogodišnji rad u ZKM-u?
U učilištu ZKM-a sam se zaljubio u kazalište, iako su formativni učinak imali i roditelji koji su me često vodili na dobre predstave. Tamo sam upoznao mnoge od mojih današnjih suradnika i prijatelja – neraskidivim vezama koje nadilaze samo poslovni aspekt.
Osnivač ste nekoliko kazališnih družina?
Da, to je bila neka tendencija devedesetih i ranih nultih. U studentskim godinama sam uglavnom tražio svoj umjetnički izraz kroz druženje i razmjene iskustava s drugim ljudima, da bih se kasnije više orijentirao na introspektivniji način rada. No, kazalište je oduvijek bilo i uvijek će biti, iznad svega, forma skupnog stvaranja za razliku od većine drugih umjetničkih formi koje imaju naglašeniji individualni karakter.
Koje pisce rado čitate?
Niz bi bio poduži, no u njemu ne bih mogao izostaviti Houellbecqa, Rushdieja, Murakamija, Dostojevskog, Bukowskog, Ferlinghettija, Asimova, Kunderu, Harmsa, Krležu…
Koju glazbu volite?
Opet dosta široki spektar, od opernih klasika sve do punka, no možda ponajviše surf instrumentale i njemački krautrock. Trenutno u autu slušam kompilacije Stevea Reicha, Philipa Glassa i Briana Enoa jer su idealni za vožnju.
Kamo ide suvremeni svijet?
U nepovrat.
Kada možemo očekivati premijeru komada „Sviraj to ponovno, Sam“?
Svečana premijera biti će 19. prosinca no mi ćemo vjerojatno pred oči javnosti i koji dan ranije, kako bi glumci osjetili bilo publike, a ne da ih nespremne bacamo pred lavove.
Vesna Hlavaček / Dnevni list / 22. 11. 2018.