Na današnji dan 1871. godine rođen je hercegovački velikan fra Didak Buntić. Potkraj Prvoga svjetskog rata, „u godinama gladi“, fra Didak je osigurao u Slavoniji i Srijemu prihvat i smještaj za preko 17.000 glađu ugrožene hercegovačke djece.
Mi ga se prisjećamo dokumentarno-glazbenim pastoralom „Didak – svjetlost iz Hercegovine“, koji smo pripremili zajedno s HKUD-om „Didak“ župe Gradnići. Autor teksta je fra Šimun Šito Ćorić, a režiju potpisuje Ivan Leo Lemo. Premijerna izvedba je večeras u 20 sati, a repriza će biti početkom idućega mjeseca.
U nastavku donosimo tekst Dragana Komadine o ovom kazališnom projektu.
Multimedijalna pastorala
Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru vrlo je svjesno i ciljano ušlo u ovaj multimedijalni scenski projekt o životu i djelovanju jednog od najznamenitijih ljudi našeg podneblja – fra Didaku Buntiću. Prije svega kao nacionalna institucija koja želi na najvišoj profesionalnoj razini ne samo iskazati čast ovom neponovljivom hercegovačkom franjevcu, čije djelo sija i nadahnjuje i nakon više od jednog stoljeća, nego doprinijeti i scenskoj kanonizaciji „oca sirotinje“ kroz Fra Didakove dane – kao manifestacijski hommage s kojim mu njegovi Gradnićani već više od jednog desetljeća uporno iskazuju zahvalnost. Ovom obrazovanom, iznimno vrijednom i samopouzdanom čovjeku ništa nije bilo nemoguće. Tako nas i nakon gotovo stotinu godina od smrti nastavlja združivati i povezivati: amatere i profesionalce, institucije i udruge, glumce i pjevače, glazbenike i vizualne artiste – ukratko sve nas koji možemo biti ponosni što kreiramo jedno scensko djelo u kojem svijetli fra Didak.
Takva jedna sinergija iznjedrila je, rekoh, jedan specifičan multimedijalni performans koji tvori gotovo meditativnu cjelinu. Na izvedbenoj razini „Didak – svjetlost iz Hercegovine“ funkcionira kao decentna simbioza glumačkih, auditivnih, vokalno-instrumentalnih i vizualnih segmenata pa nekako najviše podsjeća na svojevrsnu pastoralu. Ta književno-glazbeno-scenska forma je na više razina povezana s ovom inscenacijom koja afirmira život jednog velikog čovjeka što je svoj život i svećeničko poslanje posvetio pomaganju drugima.
Ono što je za talijanskog renesansnog pisca bila Arkadija, kao simbol prirodna, zdrava i sretna života, to je za fra Didaka Buntića njegov zavičaj, njegova Hercegovina, njegov Misir – zemlja mogućnosti i izobilja za koje se treba boriti.
Didak je poput likova iz pastorala prošao brojne izazove, političke nesporazume, povijesne intrige, ratove i prirodne katastrofe poput suše koje je prouzročila najveću glad u Hercegovini. No, on ju nikada nije napustio. I u našem uprizorenju, Hercegovina i njezin surovi i prelijepi krajolik postaju moćan vizualni okvir i praktično još jedan dramski lik. No, ponajprije veza pastorale s ovim scenskim uratkom odnosi se na njezinu vezu s religioznom tematikom, odnosno s pastirima kao bitnim protagonistima novozavjetne priče o Isusovu rođenju, te je neizbježna analogija s fra Didakom kao moralnom i vjerskom vertikalom, predvodnikom i učiteljem. On je pastir, ne tutor. Ljude želi poučiti da ovladaju vještinama koje će im pomoći biti samostalnim i samosvjesnim. Drugim riječima, on stvara okvir koji omogućava da se čovjek razvije kao pojedinac, slobodnomisleće biće.
Tu je i poveznica s pastoralom kao dominantno pjesničkom vizijom – fra Šitine pjesme i skladbe u aranžmanu Igora Tatarevića zauzele su istaknuto mjesto u nadahnutoj redateljskoj viziji Ivana Lea Leme.
I na kraju, ne najmanje važno, neizbježno se nameće paralela s uobičajenim ljubavnim fabulama iz pastorale. Naime, Didak je zaljubljen u svoju Hercegovinu, njegovu Vilu, njegovu Muzu. Bezuvjetno i beskompromisno. Sve do smrti i potpunog sjedinjenja.
