KRITIKAZ.COM: „Ne može ti vjetar ništa ako priđeš bliže…“

Piše: Olga Vujović | KRITIKAZ.com | 17. svibnja 2019.

Originalni članak dostupan je ovdje >>>

 

Svoje kazališne predstave darovita i senzibilna Marina Petković Liker (1980.) postavlja na pozornicu tek nakon istraživanja kojim pokušava nešto definirati, promisliti i pročistiti. Inspirirana sjajnom poezijom pjesnika i novinara Marka Tomaša (1978.), postavila je autorski projekt „Gnijezdo“ u Hrvatskom narodnom kazalištu u Mostaru (14.3.2018.), a zagrebačka ga je publika mogla vidjeti u Dramskom kazalištu „Gavella“ (25.4.2019.).

Potaknuta predstavom, posegnula sam za Tomaševim pjesmama, novinskim člancima i intervjuima da bih razaznala  redateljičine motive: bez obzira na temu svojih pjesama, Tomaš u pravilu ne govori o izoliranom pojedincu, već o čovjeku na kojeg okolina sudbonosno utječe i koji na nju reagira. Tomaš piše o onome što je njemu, pa pretpostavlja i svima drugima važno, ispisujući to bogatim pjesničkim jezikom na doslovan ili metaforički način („..bilo bi neodgovorno, a da ne pišem o svinjarijama koje se događaju na ovim prostorima.“).

Ponekad je metafora glasnija i jasnija od izravnog govora i čini mi se da se u predstavi „Gnijezdo“ upravo o tome radi. Priča je naoko banalna: na godišnjicu majčine smrti okupljaju se tri brata i tri sestre kako bi se prisjetili nekadašnjeg zajedničkog  života u obiteljskoj kući koja se sada pomalo raspada. Troje još uvijek živi u toj, sada za njih prevelikoj kući: najstarija sestra Vesela čija je riječ neprikosnovena (Jelena Kordić Kuret), najmlađa sestra Marcela koja stalno kuha i sprema (Angela Bulum) i najmlađi brat, hipohondrični i zbunjeni Rade (Bojan Beribaka), dok im u posjetu (i na ručak) svakodnevno dolazi brat koji popravlja razne strojeve (Ivan Skoko). Zbog godišnjice dolaze sestra Đina koja plaća račune iako ne stanuje u kući (Nikolina Marić) i brat, emigrant u Norveškoj (Miro Barnjak).

U prostoriji (ujedno sobi i kuhinji ) pretrpanoj namještajem (Marina Petković Liker) vidno mjesto zauzima lavor i zvuk kapanja vode jer krov prokišnjava (o čemu brat – majstor sve zna, ali se ne upušta u popravak). Također saznajemo da je podrum poplavljen, električne instalacije opasne po život, a pitanje je do kada će se dotrajala kuća odupirati urušavanju, tako da naziv „gnijezdo“ istovremeno označava utočišta i predstavlja ironijski odmak, jer je kuća sve manje pogodna za život . No, svaki razgovor o kući odvodi u međusobna optuživanja onih koji u njoj borave i onih koji su otišli, u prepucavanja oko novaca za popravak kuće (nije slučajno baš šestero djece!), u uzajamno nepovjerenje i razloge zašto bi  kuću trebalo zadržati odnosno  prodati.

Uvod djeluje posve bezazleno: Bojan Beribaka uz gitaru pjeva  poznate šlagere i svoju autorsku glazbu. Međutim, taman  kada smo se (publika) uljuljali u glazbu uz ispijanje čaja, grickanje keksića i slušanje glumica koje hodaju uokolo i  izgovaraju Tomaševe pjesme, počinje obiteljska drama. Obični razgovori uz prisjećanja na zajedničke zgode i komentare na sadašnje stanje, vode raspravama o novcu i sudbini kuće, pri čemu izranjaju nagomilane frustracije i narastajuća netrpeljivost. Duhoviti dijalozi (dramaturg Dragan Komadina) izvrsno ocrtavaju karaktere u vrlo preciznim, šarmantnim i duhovitim glumačkim utjelovljenjima (osobito izbezumljeni najmlađi brat, izvor stalnog bratskog zadirkivanja; Beribaka). Odlična je povezanost između stvarnosti i kazališnog čina: rezanje mrkve i kuhanje juhe ujedno pokazuju podređeni položaj najmlađih brata i sestre u zajednici s autokratskom sestrom, a  publika nije od  zbivanja na pozornici izolirana zamračenim gledalištem, nego je blagim osvjetljenjem nijemi svjedok zbivanja (kao i majčin duh u nenametljivoj prisutnosti Jadranke Popović Miljko).

Nakon burne scene (dakako, Vesela) dolazi do smirivanja, gledanja zajedničkih fotografija i pjevanja  nekada izuzetno popularne pjesme „Zagrli me“ (Zdravko Čolić) čime se može naslutiti neka bolja zajednička budućnost: „Ne može ti vjetar ništa ako priđeš bliže…“ (Arsen Dedić, 1977.). Silazak glumaca pri kraju predstave kako bi ponudili gledateljima juhu i kolače (o interakciji ovisi duljina trajanja predstave) pokazuje da se ne radi o nekoj neobičnoj, izmišljenoj situaciji (isključivo kazališnoj) i da  se svi možemo zateći u sličnoj. A publika se na koncu pita, treba li otići kući ili se ostati još malo družiti sa svojim novim prijateljima, stanovnicima  „Gnijezda“. A to je i bila nakana projekta, nije li?

Rezervirajte ulaznicu

Cijene ulaznica:
  • Redovita - 10 KM
  • Učenici, studenti, umirovljenici i nezaposlene osobe - 5 KM
  • Studenti i nastavno osoblje Sveučilišta u Mostaru mogu koristiti besplatne e-Vaučere (kliknite ovdje za više i informacija o e-Vaučerima)
Ulaznice možete rezervirati na dva načina:
  1. Pozivom na broj 063/019-019
  2. Porukom preko Facebook Messengera (kliknite ovdje za otvaranje Messengera)
Rezervirane ulaznice potrebno je preuzeti najkasnije 24 sata prije početka predstave! Za sve dodatne informacije možete nas kontaktirati svakim radnim danom od 9 do 17 sati na donji broj telefona ili adresu e-pošte: