Predstava bez uobičajenog radikalnog
i obično bizarnog koncepta

Kako je nastala ova predstava?

Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru pozvalo me je da radim s njihovim mladim glumcima u koje polažu velike nade.

Predložio sam tekst P. O. Enquista Noć tribada, duhovitu i potresnu priču o životu Augusta Strindberga, jednog od najvećih dramskih pisaca u posljednjih sto i nešto godina. Složili su se i imali smo ŠTA. Onda smo otkrili Strindbergova „Pisma Intimnom kazalištu”. Kad smo ih pročitali, imali smo i KAKO.

Ovdje vam dajemo odlomak iz jednog od tih pisama.

Umjetnost glume čini se najlakšom od svih umjetnosti, pošto bilo tko u svakodnevnom životu zna govoriti, hodati, stajati, činiti pokrete i zauzimati stavove. Ali na taj način čovjek igra vlastitu ulogu; to nije isto što i naučiti ulogu i odigrati je. Ako toga istog čovjeka izvedemo na scenu, ubrzo ćemo shvatiti kako i najsnažniji, najinteligentniji i najobrazovaniji čovjek ne uspijeva u tome, dok se neka i najskromnija priroda lako snalazi u dodijeljenoj ulozi. Kod jednih je sposobnost predstavljanja teksta urođena, dok su je drugi lišeni. Međutim, uvijek je teško ocijeniti početnika, on može imati sposobnosti koje se ne mogu iz prve otkriti, a i veliki su talenti često imali slabe početke. Stoga direktori kazališta i redatelji trebaju biti obazrivi, jer je sudbina mladog glumca u njihovim rukama. Oni ga moraju promatrati, okušavati njegove sposobnosti, i svoj sud odložiti za kasnije.

Teško je reći što odlikuje glumca i koja su mu svojstva neophodna. Nastojat ću ipak naznačiti neka od njih. Prije svega, glumac treba svu pozornost usredotočiti na ulogu i ne dopustiti da ga u tome bilo što omete.

Drugi je uvjet da ima mašte, to znači da može sebi živo predstaviti situaciju i likove.

Nijedna umjetnost nije tako ovisna kao umjetnost glumca. Glumac ne može izdvojiti svoje djelo, sam ga pokazati i prisvojiti. Ako glumac ne nađe odjeka u svom partneru, ako ga ovaj ne podržava, njegova gluma lažno zvuči, pa čak i kad sve da od sebe, njegova igra ostaje bez rezultata. Glumci ovise jedni od drugih. Ima, međutim, takvih sebičnjaka koji nastoje igrom uništiti svoga partnera, potisnuti ga u sjenku kako bi sami ostali u prvom planu.

Kad glumac otkrije tajne lika i scene koju treba odigrati, on pristupa učenju uloge. Prvo dolazi govor, koji je, po meni, bitan za scensku umjetnost. Ako je naglasak ispravan, mimika, pokret, držanje dolaze sami po sebi, pod uvjetom da glumac ima dovoljno mašte. Ako je nema, ruke će se bespomoćno opustiti. Trup će biti kao mrtav i ostat će samo glava koja govori na beživotnom tijelu. To je slučaj sa skoro svim početnicima. Riječ nije imala snage probuditi sva tjelesna strujanja, nije bilo kontakta. Može također doći i do pogrešnih kontakata koji pokreću mišiće neovisno od potreba same igre: prsti se grče, stopala neprestano mijenjaju svoj položaj, glumac je nervozan i svoju nervozu prenosi i na publiku. Treba zato održavati tijelo u dobroj kondiciji da bi se njime moglo vladati.

Danas s punim uvjerenjem pripisujem najveći i presudan značaj govoru.

Ima, možda, više načina da se prouči uloga, ali je bez sumnje najsigurniji onaj da se najprije pozorno pročita komad. To se nekad činilo na čitaćoj probi, koja je, po mom mišljenju, nužna. Bio sam užasnut kada sam vidio velike glumce kako čeprkaju po svojoj ulozi kao da traže zrno u pijesku, ne misleći nimalo o onom što ih neposredno ne zanima. A vidio sam i posljedice tog postupka: pogrešno su shvatili svoju ulogu, loše predstavili lik. Ne znajući što se o njima govori dok su odsutni sa scene, oni i ne znaju tko su zapravo. A u komadima se često događa da drugi slikaju karakter onoga koji je tog trena izvan scene.

Vidio sam jednog velikog glumca koji je promašio svoju najveću scenu jer nije znao na što se nadovezuje. Publika, koja je čula prethodnu scenu, bila je u tijeku zbivanja, i tako shvaćala sve aluzije, ali nikako nije mogla razumijeti što glumac želi postići svojom igrom. Taj glumac čak nije pročitao cio komad. Ispričali su mi sljedeću scenu koja se odigrala na jednoj probi:

Prvi glumac: Što ne dolazi? Moramo li ga još čekati?

Jedan glas: On ne može doći, mrtav je još u prethodnom činu.

Prvi glumac: Mrtav? E, pa to mijenja stvar!

(August Strindberg, GLUMCI OVISE JEDNI OD DRUGIH)

P. S.

Čudilo nas je da Strindberg, koga će mnogi s pravom označiti kao začetnika moderne drame i kazališta, čak i onda kad u drugim pismima govori o režiji, nigdje ne spominje u suvremenom teatru omiljenu riječ „koncept”. Prateći Strindberga i u drami i u njegovom burnom životu, držeći se „slijepo” teksta i savjeta iz pisama, usudili smo se napraviti predstavu bez danas uobičajenog radikalnog i obično bizarnog koncepta.

Boro Stjepanović

Suptilno vođena drama o ljubavi i mržnji

„Opći problem koji se javlja kada čitamo Augusta Strindberga jeste što je od svega toga bio njegov pravi život, a što stvaralaštvo, što san, kao i što se to krije iza Strindbergovih različitih lica? Kod njega su se život i pisanje sjedinili u iznimno velikoj mjeri, što je uvijek predstavljalo problem onima koji su htjeli tumačiti njegova djela.”

(P. O. Enquist)

Per Olov Enquist je s ovim komadom stekao svjetsku slavu. Njegov dokumentaristički pristup, započet u romanima Hess i Legionari, svoju je dramsku emanaciju prvi put doživio u Noći tribada. Uzimajući jednu noć iz burnog Strindbergovog života, Enquist se bavi jednom od omiljenih tema velikog švedskog dramatičara i pisca – odnos prema ženama (ženio se tri puta!) koji je oscilirao od iskazivanja nesmiljene strasti do otvorene mizoginije. Noć tribada je dramaturški gledano inscenacija jednog ljubavnog trokuta, a suštinski zapravo predstavlja emotivnu obdukciju Augusta Strindberga kada je u pitanju kraj njegovog prvog braka i odnosa sa Siri von Essen s kojom je imao dvoje djece.

Enquistov dramski nerv polazi od biografskih, moglo bi se bez pretjerivanja reći, trivijalnosti, da bi dodatno kontrastirao sudbinu jednog književnog genija utopljenu u bračnu i egzistencijalnu svakodnevicu. No, Noć tribada nije „paparazzo” komad iz života književnog velikana, nego suptilno vođena drama o ljubavi i mržnji te o prijeziru i poštovanju. Ispunjen emotivnim binarnostima Enquistov se komad raspliće u svjetlu dostojanstveno iznuđenih priznanja i barem prividnog zacijeljenja duševnih rana.

Za Strindberga kažu da je znao iscenirati katastrofe u privatnom životu kako bi crpio snagu za svoja djela, no Enquist se u svojoj drami djelom distancira od takvih glasina, fokusirajući se na njegovu dječačku narav zatočenu u tijelu vrhunskog intelektualca i književnika, predstavljajući ga kao malog supersenzibilnog adolescenta, elokventnu i duhovitu kukavicu, ali ipak kadru suočiti se s velikim gubicima i životnim lomovima.

Ta dvojnost, dijete-čovjek (bolje reći žena!), te dvije naravi koje koegzistiraju u njegovom karakteru, glavno su dramaturško ali i glumačko čvorište Noći tribada.

Strindberg je apsolutni vladar ove dramske situacije koja se događa 1889. u teatru „Dagmar” u Kopenhagenu. Svjedoci smo probe njegove drame Jača u kojoj, uz njegovu ženu Siri, glumi i njena ljubavnica, njegova glavna konkurentica, Maria Carolina David. Četvrti lik je istaknuti danski glumac Viggo Schiwe, inače, redatelj komada i veliki Strindbergov obožavatelj.

U ovakvoj konstelaciji odnosa ne možete očekivati tek jednu običnu probu.

Dragan Komadina