68. Sterijino pozorje: "52 Herca", Slovensko narodno gledališče Nova Gorica, "Tena - kronika raspada jedne ljepote" Gradsko dramsko kazalište "Gavela" Zagreb, Gradsko kazalište "Joza Ivakić" Vinkovci, Ludens teatar Koprivnica, Centar za cjeloživotno učenje Bjelovar i Gradsko kazalište Požega "Noć s Aleksom", Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru
Nastala prema pripovijesti „Tena“ (1894) Josipa Kozarca, radnja predstave „Tena – kronika raspada jedne ljepote“ tematizira propast slavonskog sela, kroz sunovrat žene u tvrdom i primitivnom patrijarhatu (dramatizacija Borislav Vujčić, režija i adaptacija Dražen Ferenčina). Postavljena u realističko okruženje, određeno stablima, panjevima i drvenim namještajem, koji na samom početku točno nagovještavaju staromodnu i naivnu režiju, radnja raspliće pripovijest o senzualnoj zavodljivoj Teni (Matea Marušić). Kroz niz afera s različitim muškarcima, ona pokušava pobjeći od jada života, oslanjajući se samo na svoju fizičku ljepotu. Predstava počinje čežnjivim pjesmom žena u crnom, određujući također na početku dramsko-glazbeni karakter izvođenja, i pokušaj da se kroz glazbu i ples ožive arhetipska i magijska značenja. No, taj pokušaj ostaje nedorečen, jer su ovi motivi nevješto utkani u dramsku igru, kruto i površno, u neskladu s naznakama namjere prevođenja radnje na metaforičku razinu.
U prepletu glazbenih i dramskih elemenata, znatno dublje i spretnije sprovedenom, izgrađena je i druga predstava u selekciji „Krugovi“ ovogodišnjeg Sterijinog pozorja, „Noć s Aleksom“. Nastala prema drami Marka Tomaša koja ispisuje različite susrete pjesnika Alekse Šantića na samrti, između ostalih s Crnjanskim, Krležom, Dučićem, ali i prostitutkom Mici, predstava otkriva punokrvnost umjetničkog bića, u stalnoj, izmičućoj potrazi za smislom i utjehom. Uz napomenu da smo izvođenje gledali druge večeri na kamernoj sceni Beogradskog dramskog pozorišta, čija intimnost sigurno bitno utjecala na čulni doživljaj odnosno, ona je ostavila upečatljiv utisak zbog eruptivne ritualne snage muzičkih nastupa i izražajne fizičke igre glumaca, karakterističnih za redateljsku estetiku Ivice Buljana. Na uglavnom praznoj pozornici na koju su smješteni muzički instrumenti, uz dokumentarističke video projekcije u pozadini, glumci obučeni u raznorodnu retro šik odjeću, u smjenjujućim ulogama naratora i likova, pripovijedaju o gašenju Šantićevog (Ivo Krešić) ovozemaljskog života u Mostaru dvadesetih godina prošlog vijeka. Ekspresionistički vođena imaginarna poetska i filozofska pripovijest, u fragmentima razotkriva političke prilike, vječne kružne smjene tiranske vlasti, malograđansku uskogrudnost i zavist, iskopavajući pitanja smrti i života, seksualnosti slobode. Predstava je tipično „buljanovski“ izazovna za sva čula, izvođači pale i tamjan koji ulazi u naša tijela budeći (sjećanje na) duhovnost, posipaju se mljevenom paprikom čiji se miris također prodorno širi zrakom, a publici nude i hercegovački sir na probu, dosljedno zaokružujući sprovedene ideje Wagnerovog totalnog, kao i Artoovog ritualnog teatra.
Jedina srpska premijera u glavnom programu ovogodišnjeg Pozorja, predstava „52 Herca“ urađena po tekstu „Najusamljeniji kit na svijetu“ Tijane Grumić, praizvedenog na sceni Srpskog narodnog pozorišta u režiji Zijaha Sokolovića (2019), donijela je njegovo prilično drugačije tumačenje. Predstava redateljice Mojce Madon nas je zbog otvorene, ambijentalne forme i izražene komunikacije s gledateljima podsjetila na također slovenačku produkciju „Solo“ prikazanu na posljednjem Bitefu. Igra je počela u dvorištu novosadskog Pozorišta, nastavila se u hodnicima iza scene, zatim smo se smjestili na pozornici, dok se dio igre odvijao u gledalištu, a posljednji segment je izveden tradicionalno na sceni, s publikom u gledalištu. U strukturalno složenom izvođenju ove poetske drame preporučuju se tri toka – glavni otkriva tragičnu obiteljsku pripovijest u čijem centru je bolesna Djevojčica (Ivana Percan Kodarin), protagonista drugog je Klaun (Matija Rupel), u suočavanju s tjeskobama profesije i postojanja, dok treći metaforički nosi kit 52 Herca (Ana Facchini), usamljeni pjevač u oceanskom beskraju. Iako svih narativni tokovi u izvođenju imaju značenjsko opravdanje, stiče se utisak da razuđenija klaunovska priča djelomično narušava estetiziranu cjelinu preostala dva dijela, produžavajući izvođenje na preduga tri i pol sata. Usprkos ovom problemu, predstavu ćemo pamtiti po nježnim, maštovitim rješenjima koji suptilno stvaraju poeziju usamljenosti, na primjer prizor bolnog zavijanja čudnovato, stilizirano dizajniranog kita koje cijepa dušu, ili veoma emotivan, snoviđenjski ženski povratak Sina astronauta (Žiga Udir) kod Mame (Marjuta Slamič). Scene njene pretužne samoće, začudno izražajne, dirljivo se prekidaju utjehom povratka bliskosti, svjetlucanja u tami napuštenosti.
Ana Tasić / Politika (Beograd) / 2. 6. 2023.