PODIJELI

“Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja” HNK Mostar najpoznatije je djelo Ive Brešana, a s njom Mrduša Donja najpoznatije izmišljeno selo u RH. Radi se o grotesknoj tragikomediji, napisanoj 1965. godine. Zbog političkih razloga, s obzirom na prirodu drame, drama je izvedena šest godina nakon što je objavljena. Izazvala je velike kontroverze s obzirom na to da ismijava totalitaristički sustav, ali upravo je zbog iste te stvari i požela toliki uspjeh. Kada kompletnom društvu padne imunitet pojave se Bukare, na guvnu. Istinski pisci, su vizionari, vidjeoci, što ih i dijeli od običnih drugih – pisaca, pisce od pisaca, o piskaralima i da ne govorim, guvnara ovog današnjega vremena.

Hrvatskim pravim izričajem gumno, a u narodu uvriježen naziv guvno, prostor je kojega ima manje-više svako selo u nas. Zapravo, to je središnji dio sela, okruglog oblika obzidan kamenom različitog obujma, većinom od osam do petnaest metara. Uglavnom su ta mjesta bila popločana kamenim pločama, no bilo je i onih sa zemljanom podlogom. Guvno je, ustvari, svojevrsno treće dvorište svakog seljanina, bez obzira na to što su se znali njegovi vlasnici. Ima nekih sela poput biokovskog sela u općini Zagvozd, koje ima čak devet guvna. Bijaše to veliko selo, pa je svaki zaseok imao svoj prostor kruha i igara.

„Hamlet u selu Mrduša Donja“predstava temeljena na ovoj drami izvedena je 1971. godine, a režirao ju je Božidar Violić. Premijerno je izvedena u zagrebačkom Teatru ITD. 1973. godine po ovoj drami snimljen je i istoimeni film u režiji Krste Papića.

Zanimljivo je da je ovo bila prva komedija Ive Brešana, a ipak se smatra jednom od najboljih drama suvremene hrvatske književnosti, jednom od najboljih Brešanovih drama, te jednim od njegovih najboljih djela uopće. Od svojeg premijernog izvođenja, još je i danas redovita na kazališnim repertoarima, a popularna je ostala i nakon Brešanove smrti.

Ivo Brešan je za ovu komediju već 1972. godine nagrađen dvjema nagradama – Sterijinom nagradom i nagradom Gavelle. Osim pozitivnih reakcija, Brešan je zbog ovog djela zaradio i neke manje pozitivne kritike. Bio je nazivan “lucidnim portretistom” tipičnih, pomalo stereotipnih karaktera Dalmatinske zagore i Dalmacije uopće. S druge strane, upravo mu je ta vjerodostojnost donijela titulu “nasljednika Marina Držića”.

Radnja ove komedije smještena je u Dalmatinskoj zagori, u pedesete godine 20. stoljeća. Bilo je to vrijeme poslijeratne bijede i nastojanja komunističko-socijalističkog režima da sve više učvrsti svoju vlast i tako indoktrinira sve pa i siromašne stanovnike izmišljenog sela Mrduše Donje. Kako bi vlast prikazala “napredak”, politički glavni ljudi u selu odlučili su napraviti predstavu prema Shakespeareovom najpoznatijem djelu – “Hamletu”, ali budući da je to djelo intelektualno nedostižno neobrazovanim mještanima, seoski učitelj dobio je zadatak “prilagoditi” slavno djelo kako bi ga svi razumjeli. Istovremeno se među mještanima odvija prava drama, koja po mnogočemu nalikuje na radnju “Hamleta”.

Izvrsno odabrani likovi. Kostimi. Vodilo se računa o najsitnijoj sitnici. Čačkalici među zubima, što je odlika „onih iz zaleđa“. Odnosu prema ženi. Govoru. Gegovima. Tikovima. Toliko je toga komičnoga ali s mjerom da ne sklizne u karikaturu, o čemu je posebno očito je vodio računa režiser predstave. Tako da ova izvedba ne podilazi gledateljima.

Svi smo mi Bukara. Pokušavamo vladati svijetom oko sebe, a ne vladamo sami sobom. Mitomani. U mraku neznanja, uvjetovani tijelom i umom, poput životinja, žderemo, ločemo, napadamo, branimo se. Zarobljeni u neutaživosti osjetila, gladni slave, moći i priznanja. Narcisoidni. Nesretni. Nesvjesni. Svi smo mi Joco. Ljuti na svijet oko sebe, između grada i sela, pogođeni nepravdom, zaključani afektom, željni smo osvete. Dižemo revolucije i oružjem istjerujemo istine. Nabrijani. Nahuškani. Nesretni. Nesvjesni. Svi smo mi Anđa.
Uokvireni patrijarhalnim naivnostima, odgojeni strahom, pod moralističkim mikroskopom, slomljenog srca, prebijene volje. Živi zakopani. Nesretni. Nesvjesni. Svi smo mi Učitelj.

U iluziji smo da nas je život bacio na krivo mjesto, u krivo vrijeme. Podcjenjujemo, precjenjujemo, polemiziramo, pozivamo se na citate, mrzimo seljake. Kompliciramo. Brigama zlouporabljavamo maštu. U očaju nam se kamuflirao lažni ego. Na planetu dualnosti, sumnjamo u – biti. Kao da je moguće – ne biti. Nesretni. Nesvjesni. Svi smo mi babe.

Tračamo, kritiziramo, moraliziramo. Boga se bojimo. Susjeda mrzimo. Vrsta smo koja izumire. U crno zavijeni. Žrtve. Mrtve. Nesretne. Nesvjesne. Svi smo mi narod. Izmanipulirani, iznuđeni, pokradeni. Od komunizma do konzumerizma, kupujemo ideale i prodajemo ih kao ideologije. Manipuliramo, iznuđujemo, krademo. Ugurani u tor, etiketirani, klasificirani, polarizirani. Na stadionima statiramo između bannera i brandova. Navijeni navijamo. Nesretni. Nesvjesni. Svi smo mi Vlaji. Pokušavamo se kozjim stazama popeti na planinu života. Suzama zalijevamo kamen da iz njega nikne biljka. Na škrtoj zemlji, kopamo po bitku. Iz vatre nam pucketaju priče, na guvnu nam plešu vile. Jednu stranu planine nazvali smo Istok, a drugu Zapad. Kao čerge, selimo se. I čudimo se, kad tu i tamo, pogledamo kravu u oči pa vidimo Čovjeka – Ivan Leo Lemo, redatelj predstave.

Mostarski „Hamlet“, Broadway od guvna, aktualna i čitljiva predstava u svakom obliku, postavljen je na scenu ispunjenu bačvama raznih veličina, odnosno na veliko seosko gumno s nebom i oblacima u trećem planu. Ponekad stripovski posložena. Prostor zapravo uspjelo sugerira jednu veliku krčmu na otvorenom, donjomrdušku agoru, koja je i groteskni vlaški parlament i pozornica, i novitalnica, i što sve ne… s Brešanovim „Hamletom“ kao jedinom točkom dnevnog reda. Sugerirajući prostor slobode, panoptikum kazališne scene, ovakva scenska postavka postaje ironični komentar rigidnoga socijalističkog konteksta s početka pedesetih godina prošlog stoljeća. Itekako aktualna, po vijestima, po medijima u razgovorima kruži ona ista rečenica iz Brešanove drame: „Gdje su pare“?

Istodobno, bačve na seoskom gumnu prizivaju davni nadnaravni svijet ritualnih svetkovina, dakle antički eksterijer, gdje se plesom, pjesmom i vinom slavio bog Dioniz. Brešanove radio emisije, svojevrsna intermeca, kao prijelazi između prizora, tampon zone između komada i kazališne igre u kojima progovara vlast čas slaveći socijalističku izgradnju, čas upozoravajući na zabrinjavajuće pojave i zastranjenja u izgradnji „našeg socijalističkog društva“, na unutarnje neprijatelje kao stalnu prijetnju, ili se referirajući na dekadentno robovanje kapitalističkom, čitaj shakespeareovskom, repertoaru naših kazališta, transformiraju se u zanimljive scenske totale. Neš ti tamo nekog munjenog engleza. Redikula. Oni su prilika da se svijet komunističkih sletova poveže s današnjom medijskom dikataturom raznih talentnatjecanja, Big Brothera, Got Talent Global …  a mogu stati pod zajednički nazivnik „Mrduša možeš biti ti!“ Mrduše živimo i danas. Mrduše su se uselile u naše gradove. Useljene – useljeni mrdušani tu su oko nas, susrećemo ih po ulicama, haustorima, tržnicama, u Državnom saboru.

Taj opći plan, ta brodvejizacija gumna, taj neon što obasjava naše Mrduše, neon koji nam je ukrao zvjezdano nebo, povremeno ustupi mjesto inscenaciji moralnog i civilizacijskog košmara u glavi seoskog učitelja Andre Škunce, čija je prerada Shakespeareovog jampskog stiha na vlaški deseterac, suptilna i ironična osveta intelektualca primitivizmu i bahatim vlastodršcima. Pobjeda intelekta nad limitiranim intelektom.

No, ovaj „mostarski Amlet“  tu motivacijsku liniju produbljuje tako da Škuncu od lika prosvjetiteljske kukavice zabrinute za vlastitu egzistenciju pretvara u pomalo sadističkog osvetnika. Skoro pa PTSP–ijevca. U tom Škuncinom naumu kolateralna šteta ispast će i tragedija Jocinog oca. Kao da cijela predstava u predstavi koju donjomrduški seljaci spremaju na poticaj drugarice Šimurine koja je izvedbu Shakespearovog „Hamleta“ slučajno vidjela u Zagrebu, postaje oružje „engleskog imperijalizma“ kojim se treba dokrajčiti Bukara. Ipak, osvećujući se Shakespeareom Bukari, Učitelj proizvede iznenađujući učinak.

I Brešan, kao i antički filozof, Diogen iz Sinope, tražili su čovjeka svijećom usred bijela dana. Jedan na ulicama Atene, drugi u Mrduši Donjoj. Ni jedan ni drugi nisu ga našli. Čovjek treba živjeti samo s onim što mu je za život neophodno, uz odgovarajuću samokontrolu. To je credo glasovite Kiničke filozofske škole. Brešan u ovoj svojoj dramskoj travestiji, nije puki cinik, u danas uvriježenom značenju riječi. On jednostavno ne vidi svjetlo u svijetu gdje su od Bukare vječniji samo njegove ulizice uguzice, opanci vlasti, vlastodržaca u opancima na dugome putu k cipelama i gdje je svaka borba za pravdu osuđena na neuspjeh. Izvrgnuta ruglu, potiranju, osveti.

Međutim, mostarski „Hamlet“ ostajući dosljedan Brešanovom dramaturškom nervu, damaru i bilu i svim pripadajućim intertekstualnim valerima, radi svojevrsnu abdikaciju, jer odbija biti jedino sluškinja uzaludnosti i stereotipnih destilata iz kojih mogu i moraju poteći slapovi oštre i jasne društvene kritike, zdrave ljudske kritike, ne bi li se po tisućiti put osudila i prokazala društvena laž. Mostarska Mrduša zaziva prekid Bukarina kola i izlazak iz njegovog strujnog kruga. Vrzinoga kola.

Umjesto prizora raspojasanog seoskog derneka, raspašoja na kojemu se slave tjelesni užitci i nihilizam, use, nase i podase, gdje je pravda još jednom pobijeđena, na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru, u državi skrojenoj po mjeri tragične groteske i međunarodne farse, bjelosvjetskih mračnjaka, zamračena, dakle, na najneočekivanijoj mogućoj adresi, najednom izroni stid, kao uvod u eventualnu katarzu. Na idejnom planu, mostarski „Hamlet“ implicira mogućnost početka promjene i izbavljenja kroz stid. Nudi i budi nadu. Stid je priznanje. Priznanje za šutnju i pristajanje na sudioništvo u zločinu. Tihi pristanak. Manje boli sve drugo, ništa ne boli kao ta i takva šutnja.

Stid kao izgubljena ljudska, ljudima svojstvena kategorija, uskrsla kao vansvjetovno, nadnaravno ukazanje na gumnu Mrduše Donje, na dramskom toposu koji je postao sinonim za diktat ljudske gluposti, političke korumpiranosti, ulizništva totalni neljudi i nemogućnosti zadovoljenja pravde. Pravda koja stigne kasno nije pravda već nepravda. Kada se kolovođi slomi kolo, obezglavi ga se, on i u jezičnoj igri i izvan nje, nužno ostaje sam. Pogubljen, slomljen i napušten. Na dnu s kojega se može samo gore. Ali prvo pod zemlju dolje. Zaglibljen u glibu svoje rasčovječnosti. Aktualna i današnja, bezvremena u vremenu i za sva vremena Brešanova drama, s izuzetnom glumačkom družinom, vrsnim redateljem, s budućnošću za koju ne trebamo brinuti, na radost i njima i nama. Oni su tu radi nas a mi smo tu rado radi njih, na i uz daske koje život znače.

Piše: Nikola Šimić Tonin

Susreti kazališta/pozorišta Brčko | susreti.co.ba | 23. 11. 2017.

“Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja”: Broadway od gumna

NEMA KOMENTARA