O Kafkinom „Preobražaju“ napisano je bezbroj studija i analiza, kao i stotine scenskih adaptacija i filmova, a sam narativni obrazac inspirirao je i mnoge hollywoodske redatelje, prije svega Davida Lyncha. Tema preobražaja spada u dvadeset osnovnih arhetipskih narativa na kojim počiva cjelokupna književnost, ali i film i teatar.

Priča o trgovačkom putniku Gregoru Samsi koji se budi sa spoznajom da se pretvorio u ogromnu bubu predstavlja jedan od najboljih i najfunkcionalnijih interpretacijskih strojeva kojim tumačimo svijet u posljednjih sto godina.

Današnja adaptacija Kafkinog „Preobražaja“ uronjena je u suvremenu stvarnost BiH, tipična situacija roditelj – dijete – traženje posla predstavljena je kroz kategoriju „zaduživanja“ i dugova. Kako u religioznom, tako i u ekonomsko-financijskom smislu. Otac i majka podižu ogromni kredit kako bi zaposlili svog sina u privatnoj tvrtki svog rođaka, što predstavlja svojevrsni folklorno-kazališni element, koji naglašava žanr lakrdije i komedije naravi.

Obavljajući „sitne posliće“ u tvrtki koja počiva na modernim, europskim načelima sin postaje „suvremeni prosjak“ koji govori „visokoestetiziranim“ jezikom moderne ekonomske održivosti – evaulacija, multitasking, logičke matrice, SWOT-ovi, risk management itd., koji će biti predstavljen na način George Carlinove stand-up poeme „Modern man“.

Kada se moj Gregor jedno jutro probudi kao buba, on osjeća krivnju („roditelji su se toliko žrtvovali za mene“, „digli su ogromne kredite“, „oni su u mirovini“ itd.), zakasnit će na posao, ali je svjestan da više nije u stanju napraviti nijedan „normalan“, „ljudski“ pokret – pada s kreveta, pokušava sjesti, osjeća „zadebljanje na stomaku“, ali još uvijek nije u stanju percipirati kako više nije čovjek. Njegova svijest je usporena, kljakava i jednako deformirana kao i njegovo tijelo.

Kada u drugom činu, Sestra koja predstavlja Gregorovog jedinog „saveznika“ otkrije kako „nešto nije u redu s njim“, odjednom obitelj postaje djelatna, intelektualno aktivna i spremna se otarasiti Gregora, jer on više nije njihov sin, poružnio se i deformirao – postao je najobičnija buba, što je „Otac uvijek i govorio“.

Stan Samsinih predstavlja čvrstu, ali besmislenu željeznu konstrukciju koja svojom apsurdnom čvrstoćom podsjeća na godine rada uložene u njezino građenje i renoviranje, pa je cijela scenografija s prolazima i nelogičnim nastavcima poput stepenica koje ne vode nikuda, zapravo posveta nadrealističkim slikarima Rene Magritteu i Giorgiu de Chiricu, koja istodobno ostavlja dojam bespotrebne širine i klaustrofobije.

Besmisao egzistencije, otuđenje od obitelji, poniženje čovjeka, sustavno i dugotrajno brisanje svega ljudskog pod teretom grozničavog i zaglupljujućeg rada, fizička deformacija i intelektualno „osipanje“ i dezintegracija jesu konceptualni okvir moga redateljskog pristupa, ali osnovno dramaturško-redateljsko i glumačko „tkivo“ predstavljaju apsurd, gruba, gotovo folklorna komika, ironija te aluzije iz pop kulture kao što su filmovi Davida Lyncha ili britanski i američki sitcom „Office“.

Segor Hadžagić