Nepretenciozna kritika stanja u društvu
Quijotanje progovara o slučaju vršnjačkog nasilja među starijim adolescentima koje je duboko oslonjeno na korumpirani sustav gdje su djeca političkih moćnika zaštićenija od druge djece i modele vladanja svojih očeva (ne)svjesno prenose na svoj mikrosvijet.
Dolazak nove učenice, Ire, povrijedit će taštinu (Su)Zane, neokrunjene razredne princeze. Zana će uz pomoć svojih školskih kolega, od kojih je jedan njezin stvarni dečko, a drugi potajno zaljubljen u nju, pokrenuti niz događaja isprepletenih u mreži ljubomore, ucjene i fizičke prisile koji će dovesti do zastrašujućeg epiloga.
Quijotanje je u svoju tematsku matricu udružilo nekoliko tipova zlostavljanja: emocionalno, seksualno i kulturološko. Poniženje se odvija na nekoliko razina, sveobuhvatno je i tragično.
Djevojka svjesna vlastite moći, kako unutar razreda, tako i unutar škole, odnosno cijeloga društva, novopridošlu učenicu nužno drži konkurencijom. Pogotovo kada se „red“ stvoren njezinom samovoljom i potporom počiva urušavati. Ona je svoju poziciju moći unutar razreda izgradila ispod očevog kišobrana, koji nije samo politički uglednik i perspektivni diplomat, nego i školski dobrotvor, svojevrsni kapitalistički apsolutist i neformalni ravnatelj škole koji odlučuje o sudbini profesora.
Nova učenica ima samo jednog saveznika. Bolje reći potencijalnog saveznika. Profesora književnosti koji nije otišao u mirovinu samo zahvaljujući milosti Zaninog oca. Njegova omiljena nastavna jedinica je Cervantesov „Don Quijote“. Irin dolazak je nada da svijet vitezova i otpora vladarskim samovoljama nije tek „pusta sanja“.
U izvedbenoj fakturi Quijotanje jest predstava u kojoj kipti mladalačka energija. Skupne scene koje se događaju na satima hrvatskog i tjelesnog kontrastirane su intimnim susretima dvije glavne protagonistkinje s njihovim roditeljima. No, koreografirani su prizori dramaturški posve opravdani, jer su stavljeni u funkciju priprema za veliku priredbu za Dan škole, odnosno za veliko finale koje ujedinjuje direktore i čistačice, zlostavljače i zlostavljane.
Quijotanje je i predstava o nužnosti samopouzdanja pojedinca i njegove (ne)moći da se ukaže na razne anomalije unutar duboko korumpiranog društva. Pametni mladi ljudi moraju i mogu preispitivati odnose moći u sustavu stvorenom na nepotizmu i klijentelizmu.
Iako je postalo odveć površno i banalno ponavljati kako je „korupcija est patria mea“, Quijotanje je predstava koja upozorava kako sraz blaziranih novokapitalista i budućih naraštaja počinje u školi. Na satu lektire. Koju jedni stvarno čitaju i pročitaju, a drugi tek „kopipejstaju“. Ovi prvi, ma koliko bili u manjini, oni su nada da se možemo izdići iznad terora površnosti. Oni su nada kako je promjena moguća.
Proud to be Quijote!
Dragan Komadina