Robert Pehar: „Mrduša“ je tipični primjer kako se pod plaštom kulture iznova rađa agresija i depresija

Glumac HNK Mostar Robert Pehar već se  nekoliko puta predstavljao brčanskoj publici svojim nastupima u predstavama matičnog kazališta, kao i u koprodukcijskim aranžmanima. Iza sebe ima zavidnu glumačku karijeru i iskustvo. Na ovogodišnjem festivalu u Brčkom briljantno je odigrao ulogu seoskog učitelja u „Predstavi Hamleta u selu Mrduša donja“ Ive Brešana, a koju je režirao Ivan Leo Lemo.

Igrate „Uču“, reklo bi se jedini glas razuma u Mrduši Donjoj. Kako ste ga Vi doživjeli?

Da. Jedini antipod onome što se dešava kao posljedica jedne društvene krize, koja sustavom vrijednosti i mentalitetom ljudi koji žive na ovim prostorima, izgleda kao vječita tema. Učitelj zapravo postaje dio te cjeline koja se na svoj način dehumanizira kroz jedan stalni i oprečni strah a koji nastaje od posljedica onoga što će tko misliti i kako će tko nešto rezonirati. Na žalost, on na kraju postaje dio cijele te situacije i ovdje je nekako redateljski riješeno, zapravo Ivan Leo Lemo je to napravio na neki način da ovdje, obzirom da je autor Ivo Brešan tu situaciju ostavio otvorenu, imamo samo informaciju da on, zapravo, ne podržava Jocu, za kojeg se cijelo vrijeme bori. Ovdje je Lemo dao jednu unutarnju katarzu, jedan tragični kraj gdje ne znamo jesu li ljudi došli do katarze, ali znamo da im je jako teško zbog onoga u čemu žive i kako žive.

Uvijek možemo usporediti radnju iz predstave s današnjim vremenom. Kako biste Vi usporedili radnju iz ove predstave s onim što danas živimo?

Najviše sa završnom scenom. Znači sam taj kraj, kako ga je postavio Lemo u ovoj situaciji, je poruka: „Bože, kakvi smo mi to ljudi? Gdje mi to živimo i na što smo sve spremni?“

Teško je postaviti „Hamleta u Mrduši Donjoj“ nakon mnogih izvedbi i nakon filma. Međutim, Vi ste, evo, u ovoj predstavi nastupili malo drugačije. Ubacili ste nešto novo.

Mi smo do sada igrali ovu predstavu samo u Mostaru i Zadru. Igrali smo pred reprezentativnom publikom, osobito na premijeri, gdje je bio Vinko Brešan i ljudi iz mnogih kazališnih kuća i koji dobro poznaju taj materijal, i svi su rekli da je to sasvim novi pristup, a osobito ta mjesta prijelaza u predstavama koje smo navikli gledati ili kao spikerski dio čitanja tih vijesti o tome što se sve dešava u Mrduši Donjoj u toj Dalmatinskoj Zagori iz tog vremena i tog političkog sustava, a ovdje smo dobili jednu postavku da to izgleda kao temelj zla svega onoga čega su posljedice i ovo što imamo dan danas. Ne mislim samo na rat i sve što se dešavalo, nego temelj zla u mentalnom smislu. Ovaj tekst je napisan 1965. godine, a svi tako možemo prepoznati da je on svevremen i suvremen, i da se ne odnosi samo na društvo kao takvo, nego se odnosi na ono što jest rak rana ovih prostora a to je jedan duhovni primitivizam koji nas dovodi do otuđenja jednih od drugih, pa i od nekih svojih najjačih ljudskih uvjerenja, a to je da ne trebamo jedni druge u teškim situacijama niti ponižavati niti dovoditi u još veću nedoumicu, a sve sustavom i pameću po principu „ja sve znam“. Evo toga smo svjedoci na žalost i danas. Sve priče koje počinju, dijalozi koje slušamo, rasprave koje gledamo između nekakvih političara, svatko ulazi u taj razgovor, pa čak i voditelji tih emisija, sa „Ja, Ja, Ja…“ tako da mislim da je o tome zapravo i pisao Ivo Brešan. To je jedno primitivno sebeljublje i narcisoidnost koja gubi opći moralni kriterij u društvu koje bi trebalo imati nekakve svoje vrijednosti, i gdje se pod plaštom kulture ponovno i iznova rađa i agresija i depresija. A sve zato što se puno hoće a ne zna. I ne želi se ići u put spoznavanja i samih sebe i onoga što radimo i što živimo.

Ono što sam osluhnuo odmah nakon predstave jest da je publika komentirala kako je trajanje duže od dva sata predugo. Je li mogao ovaj tekst da se igra u kraćem vremenu?

Ja se ne sjećam da je i jedno igranje ove predstave bilo kraće. Verzije koje sam ja prije gledao traju otprilike toliko, a neke i duže. Mislim da je malo teško, ako se želi sačuvati izvornost teksta, što je bio cilj redatelja, išta kratiti. Mislim da to za ovakvu vrstu predstave nije predugo.

Također sam osluhnuo publiku kako ste u ovom igranju najbolje i najuvjerljivije odigrali svoju ulogu od svih glumaca iz ansambla.

Hvala lijepa! Takav kompliment još nisam dobio. Meni je žao zbog ostalih kolega. Mislim da smo ovo igranje u Brčkom uspjeli nekako izvući, ali imali smo peh da nam se pola ansambla iznenada pred samu predstavu razboljelo. Možda se i osjetilo kod nekih kolega na glasovima da su promukli i jedva prebacivali rampu. Čak sam i ja malo prehlađen. Ali smo se večeras silno trudili da sve to maksimalno dobro odradimo. Ja se nadam da nam publika ovdje neće puno zamjeriti.

Razgovarao: Mario Ivkić

Susreti kazališta/pozorišta Brčko | susreti.co.ba | 23. 11. 2017.

„MRDUŠA“ JE TIPIČNI PRIMJER KAKO SE POD PLAŠTOM KULTURE IZNOVA RAĐA AGRESIJA I DEPRESIJA – Intervju sa glumcem Robertom Peharom