U četvrtak 12. prosinca u 19 sati na Maloj sceni HNK Mostar održat će se predstavljanje monografije “25 godina Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru”.
Na taj način, između ostalog, bit će obilježeno dvadeset i pet godina od osnutka HNK Mostar te rada i djelovanja kazališta. Tim povodom razgovarali smo s glumcem Robertom Peharom, članom ansambla koji je od samih početaka HNK Mostar prisutan u njegovom razvoju pa sve do danas, te koji je ostvario mnoge zapažene i važne uloge.
Što za vas kao glumca treba predstavljati kazalište, odnosno kako vidite rad HNK Mostar i njegovu ulogu u društvu?
Za svakoga glumca kazalište predstavlja zapravo njegov dom – mjesto u kojem može do kraja predstaviti svoj glumački habitus. Kazalište je nama glumcima naše duhovno i intelektualno utočište. Nakon ovih proteklih 25 godina mogu reći da sam sretan što sam od početka djelovanja član tog našeg doma koji se zove HNK Mostar. U svom radu HNK Mostar imao je, u umjetničkom smislu, svojih oscilacija, što je često bilo uvjetovano i društvenim okolnostima u kojem je kazalište djelovalo i djeluje. No, sigurno je da smo u posljednjih pet-šest godina, uz neke ranije jake kreativne dosege, postigli jedan kontinuitet kvalitetnog teatarskog izričaja kroz naše predstave što je jako dobro prepoznala naša publika, ali i stručna kazališna javnost. Isto tako, predivan je osjećaj igrati svaki put pred prepunim gledalištem. Kazalište postoji otkad postoji i ljudska civilizacija. Oduvijek je zadaća kazališta bila – biti zrcalo onoga što se zbiva u nama i oko nas, uprijeti prstom u društvene anomalije i biti intelektualni i moralni korektiv društva i sredine u kojoj djeluje. Također je naša zadaća kao jedinog profesionalnog kazališta u BiH čije se predstave igraju na hrvatskom jeziku čuvati i njegovati isti taj jezik. Ono u čemu je ova kuća sigurno uspjela jest otvaranje širom svojih vrata za suradnju s drugim teatarskim kućama u gradu, našoj zemlji i regiji. Tu posebno ističem suradnju s Narodnim pozorištem u Mostaru. Najvećim uspjehom u društvenom djelovanju naše kuće smatram činjenicu da kako je nama djelatnicima ova kuća pravi naš dom, ona je to isto postala i našoj publici. Dakle, dom ili utočište.
25 godina djelovanja HNK Mostar donijelo je mnogo predstava, nagrada i gostovanja. Koje biste predstave izdvojili kao one koje imaju možda dimenziju više od one estetske i kulturne?
Pa ako bi se moralo izdvojiti recimo pet predstava koje su zadovoljile estetska i kulturna mjerila publike i stručne kazališne javnosti (koje su po ti m mjerilima osvojile i značajne nagrade) u ovih proteklih 25 godina mislim da bi to bile sljedeće predstave: “Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja” autora Ive Brešana u režiji Ivana Lea Leme, “Gnijezdo” autorski projekt Marine Petković Liker motiviran poezijom Marka Tomaša, “Bljesak zlatnog zuba” autora Mate Matišića u režiji Nine Kleflin, “Ajmo na fuka” autorski projekt i režija Dragana Komadine te predstava “Chick Lit” autora Damira Šodana u režiji Tanje Miletić Oručević. Također bih izdvojio predstave u kojima sam ostvario uloge koje su mi glumački intimno ostale u srcu. To su predstave “Logorilijada” redatelja Ivana Lea Leme za koju je dramaturgiju i dramatizaciju uradio Dragan Komadina po motivima memoarske proze Ilije Jakovljevića “Konclogor na Savi” i zbirci pjesama “Lirika nevremena” te motivima “Grobnice za Borisa Davidoviča” Danila Kiša, “Fernardo Krap mi je napisao ovo pismo” autora Tankreda Dorsta u režiji Roberta Raponje, “Ljepotica iz Leenanea” Martina McDonagha u režiji Segora Hadžagića, “Prosidba” autora A. P. Čehova u režiji Vlatka Dulića, “Kraljevo” Miroslava Krleže u režiji Ivana Lea Leme, “Kazališni sat” i “Kajališni sat” autora Jasena Boke u režijama Želimira Oreškovića i ansambla HNK u Mostaru, “Brat magarac” autora Renea Medvešeka u režiji Lawrenca Kiriiua, “Nigdje nikog nemam” autora Edwarda Bonda u režiji Dragana Komadine te “Jesenja sonata” autora Ingmara Bergmana u režiji Roberta Raponje.
Kako vidite budućnost HNK Mostar u estetskom, kulturnom i društvenom kontekstu?
Budućnost HNK u Mostaru u estetskom, kulturnom i društvenom kontekstu vidim kao svijetlu i sigurnu ako nastavimo prebacivati rampu umjetničkih dosega te isto tako zadržati ovaj sjajan kontinuitet kazališnog života naših predstava na dobrobit i publike ali i nas samih. Mislim da će se nakon lokalnog, državnog i regionalnog uspjeha onoga što je repertoarna politika naše kuće napravila taj uspjeh moći prikazati i u europskim kazališnim centrima gdje smo tek odškrinuli vrata. Isto tako, nadam se da ćemo u skoro vrijeme zaigrati i na našoj Velikoj sceni te se pokazati u punom umjetničkom i tehničkom kapacitetu na zadovoljstvo sviju nas, a posebno naše publike.
HNK Mostar / Dnevni list, 11. 12. 2019.