Glasoviti kazališni redatelj i pedagog, profesor na Umjetničkoj akademiji u Osijeku Robert Raponja režira u HNK Mostar „Jesenju sonatu“ Ingmara Bergmana. HNK Mostar iznenađuje nas konstantno kvalitetom i svjetskim renomeom izabranih djela koja postavlja na scenu. Ljubitelji teatra su taj trend već prepoznali i zdušno odgovaraju na intelektualne izazove redovitim posjetima kazalištu.
Već davne 2000. godine u HNK Mostar Raponja je režirao Krležinu „U agoniji“, potom 2006. „Sve o ženama“… Nosimo lijepe uspomene na susrete s našim redateljem…
Evo, ponovno ste u Mostaru, s ansamblom HNK Mostar. Prošlo je puno vremena… Kakve su Vas promjene dočekale?
Sa zadovoljstvom mogu ustvrditi da je Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru svojom repertoarnom koncepcijom, vrlo otvorenom prema različitim kazališnim žanrovima i različitim teatarskim estetikama, živo i atraktivno umjetničko žarište koje okuplja umjetnike i kazališne poslanike svih profila, te tako ostvaruje svoju misiju i viziju. Vodstvo HNK Mostar je uz repertoarni pomak, zasigurno i zaslužno da je to i produkcijski potentno kazalište, jako dobro tehnički ekipirano i u gabaritima „male scene“ ostvaruje atraktivne i zanimljive predstave koje su rado gledane u matičnoj kući, ali i gostuju u drugim sredinama i na Festivalima, te dobivaju nagrade. Ansambl, iako je malobrojan, savjesno odgovara na kreativne izazove…
Radite na nimalo lakom komadu, slavnoga Bergmana. Što nam možete kazati o tom djelu?
„Jesenja sonata“ je drama koja spada u bisere svjetske dramaturgije. Bergman suptilno vivisecira složene obiteljske odnose. Psihološki minuciozno rastvara odnos između samozatajne kćeri i sebeljubive majke, pijanistice svjetskoga glasa. Po pozivu svoje kćeri Eve, nakon što joj je partner preminuo, a sedam godina je proteklo kako se nisu vidjele, niti njegovale kontakt, Charlotte dolazi na pastorsko imanje gdje Eva živi sa suprugom, pastorom. Majka dolazi da je kćer tješi, pazi i razmazi, u ranojesenji miran dan. Ali, taj ponovni susret neočekivano otvara niz bolnih tema koje se u obiteljima prešućuju: gubitak djeteta, nevjera, strah od napuštanja, strah od nerazumijevanja, strah od bolesti, strah od neuspjeha, kao i strah od prolaznosti; u napetosti između ljubavi i mržnje, poput demona izlijeću u kasnu noć i sukljaju iz tih ranjenih i životom izudaranih persona bolne ispovijesti. Bergman mudro ističe da svatko živi u svojoj stvarnosti, i da svatko ima svoju priču i svatko trpi i nosi se sa svojim bolima i svojim strepnjama, ali zna da sve ono što je zapreteno, osujećeno i zatomljeno u biću mora kad-tad biti izgovoreno da bi došlo do pročišćenja misli i osjećaja i do oprosta.
Kako teče proces rada na „Jesenjoj sonati“? U filmu su glumila slavna imena. Je li Vam to oslonac ili smetnja?
Film mi nije niti smetnja, niti veliki oslonac. „Jesenja sonata“ jest velik i moćan film, ali film i kazalište, iako bliski, dva su različita medija. Film je snimljen i pripada nekoj prošlosti, dok se kazalište uvijek događa u sadašnjosti. Glumci s kojima radim autentične su umjetničke osobnosti koje kroz sebe moraju propustiti tekstom određene sadržaje i radnje na svim nivoima svog umjetničkog bića te pronaći u sebi odgovore za scensko uvjerljivo i istinito djelovanje koje će puninu dobiti u neposrednom, živom kontaktu s publikom. Uvažavajući glumačku organičnost u svom redateljskom radu odavno nastojim oblikovati kazališnu priču koja se zalaže za dubinsko razumijevanje motiva, želja, htijenja, misli i osjećaja svih protagonista. I Sanda Krgo i Jelena Kordić su glumice predane i posvećene radu u teatru, pa tako i na ovoj izazovnoj predstavi. I jedna i druga motiviraju kreativnost svih suradnika, sa zadivljujućom spremnošću prihvaćaju i nadahnuto izvode sve partiture radnji svojih složenih uloga.
Kako se nositi s Bergmanovim genijem?
Lako. Sretan sam što postoje takvi stvaratelji kao što je bio Bergman, svestran kazališni filmski redatelj, scenarist i dramatičar, umjetnik dosljedan sebi, koji nije podlijegao nikakvim trendovima i modama. Gradio je svoj opus hrabro i odvažno, odgonetajući čovjeka kao složeno biće satkano od strahova, slutnji, potrebe da voli i da bude voljeno. Njegova lica su intelektualci, umjetnici, individualci, pametni i rječiti ljudi koji se znaju verbalno izraziti i ostvaruju puninu svog bića kroz govorne i duhovne složene radnje.
Koliko poznajete općenito njegov opus? Koliko ga cijenite?
Bolje poznajem njegov filmski, nego kazališni opus, jednostavno zato što sam filmove gledao, a kazališne predstave nisam imao prilike gledati uživo. U mom formativnom razdoblju još dok sam bio student književnosti, a potom kazališne režije gledao sam i upijao njegove filmove – koje sam doživljavao kao najbolju literaturu, toliko stvarnu i istinitu, uzbudljivu i domišljatu, da su mi njegova ostvarenja („Sedmi pečat“, „Krici i šaputanja“, „Djevičanski izvor“, „Iz života marioneta“, „Bračne scene“, Persona“, „Prizori iz bračnog života“) često služila kao čvrste referentne točke u procesu samoanalize vlastitog kazališnog rada.
„Laterna magica“ – njegova autobiografska proza me zapanjila, jer je s nevjerojatnom preciznošću i lakoćom progovorio o strogom, gotovo represivnom odgoju kojeg je dobio u roditeljskom domu, te za njega ljekovitom bijegu u svijet umjetnosti, i na otok Faro na koji se sklonio od socijalnih kontakata.
Tijekom godina rada u kazalištu, tražeći svoj put, oslobodio sam se grča od autoriteta bilo koje vrste – stoga sam mogao reći da se lako nosim s Bergmanovim genijem i da sam sretan što takvi stvaratelji postoje, koji dokazuju da su njihova umjetnička djela svojevrsna forma slobode.
Koje Bergmanovo ostvarenje najviše volite?
Prvo gledanje filma „Fanny i Alexander“ potpuno me emotivno i intelektualno protreslo. Uzbuđenje koje sam tada osjetio mogu s lakoćom prizvati. Pakao u obitelji Bergman rastvara svojim pronicljivim okom za detalj, potom strašću za otvaranjem filozofskih i etičkih tema koje razvija kroz bogati dijalog nabijen emocijama.
Što je temeljna karakteristika njegovog načina rada i viđenja svijeta?
Epski prikaz ljudske duše i ljudskih odnosa, koji su najčešće odvija u malom krugu ljudi karaterizira čitav njegov opus. Velik je zato što se bavi najdubljim i najtežim ljudskim pitanjima, na najdublji i najteži način, jer nije podilazio širokoj publici. Filmovi mu nisu lako probavljivi, ležerni, lapidarni, brzi. Dopustio je sebi najdublje razmišljanje o temama o kojima je govorio, podilazio je samo sebi i svojim kriterijima po kojima je individua vrhunski objekt i princip umjetničkog stvaranja i života.
Bergman nije bježao od teških i bolnih tema: smrt, usamljenost, familijarni odnosi,pitanje savjesti, bavio se pitanjima seksualnosti, kao posljedica dubljih odnosa i ljudske prirode koja je sama po sebi vrlo složena. Njegovi filmovi su „razbrbljani“, dijalozi mudri, filozofski ali vrlo slikoviti. Znao je snimati ljudska lica, otkrivati nam nutarnje radnje svojih protagonista. Zadivio me i filmskom verzijom Mozartove „Čarobne frule“, snimao je i izraze lica publike koja prate i upijaju radnju opere u krupnom planu, pamtim i krupne planove lica opernih solista koji je snimao u prostorima izvan scene dok čekaju izlazak na scenu. Lica njegovih omiljenih glumca kad jedanput vidite neki njegov film, više ne možete zaboraviti. Očito je volio glumce i uvažavao ih. Max Von Sydow, Ernald Josepson, potom Bibi Andersson, Ingrid Thulin, Liv Ulmann glumci su koje sam zavolio gledajući njegove filmove. Snimajući lica dao nam je naslutiti da u čovjeku postoji neko tajnovito, nepoznato, zagonetno i skriveno biće koje živi svoj autentični život, biće satkano od dubokih osjećaja, ljubavi, plemenitosti i magije.
Kamo ste Vi nakon Mostara putovali, čemu ste se posvetili?
Kao redatelj radio sam podosta što u domovini, što u Rumunjskoj, Vojvodini, pa i u BiH. Uglavnom sam režirao kazališne priče na način koji želim, nastao je tako veliki broj predstava, od kojih valja spomenuti „Paralelne svjetove“ M. Gavrana u HNK Osijek, Držićeva „Dunda Maroja“ i Krležinu „Ledu“ u Nacionalnom mađarskom kazalištu u Cluju u Rumunjskoj, „Tvornicu ljubavi“ Darka Lukića u Nacionalnom kazalištu „Radu Stanca“ u Sibiu. U Sarajevu u Sartru režirao sam „Zečju rupu“, to je kazalište u kojem se ove godine obilježava jubilej – dvadeset godina od premijerne izvedbe „Ay, Carmele“ jedne od mojih najdugovječnijih i najuspješnijih predstava.
Pomogao sam i u pokretanju rada Teatra „Susret“ u kojem sam režirao dvije uspješne predstave suvremene tematike „Djevojka koja nestaje“ i „Srećkovići“ autorice Kordelije Paladin. Evo u Virovitici sam nedavno imao premjernu izvedbu „Vikotora ili djece na vlasti“ Rogera Vitraca. Ipak posvetio sam se kazališnoj pedagogiji i zaposlio se na Umjetničkoj akademiji u Osijeku.
Od 2007. godine u Osijeku je Vaš dom?
Da. 2007. godine pozvan sam u tim koji je imao zadaću usustaviti rad Kazališnog odsjeka na Umjetničkoj akademiji, gdje sam se zaposlio, te napredovao do redovitog profesora. Na Umjetničkoj akademiji, danas Akademiji za umjetnost i kulturu obavljao sam i dužnosti voditelja Kazališnog odsjeka, potom prodekana za međunarodnu i međuinstitucijsku suradnju. Imao sam prilike preko Sveučilišta kupiti kuću po za mene vrlo povoljnim uvjetima, tako da sam se nastanio u Osijeku. Trenutno sam prorektor za umjetnost i kulturu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Pokretač sam i jedan od osnivača dva značajna edukativna festivala: Međunarodnog festivala kazališnih akademija „Dioniz“ u Osijeku i Đakovu te Festivala mladog kazališta i Teatra „Fort Forno“ u rodnoj Istri, u Balama.
U Osijeku sam u Hrvatskom narodnom kazalištu dvije sezone bio direktor drame, umjetnički voditelj Osječkog ljeta kulture. U Osijeku sam uistinu pronašao kreativno utočište.
Često ističete kako Vam je posao pedagoga jednako važan kao i redateljski?
Posvetio sam se pedagogiji i radu na Akademiji. Usustavio sam zajedno sa suradnicama i kolegama studijski program glume i rad sa mladim talentima. Zajedno sa studentima se pitam: Tko ima pravo na prostor scene? Zašto stati na scenu i u ime čega igrati? Kako ostvariti puninu umjetničkog, glumačkog identiteta i osmisliti svrhovitost javnog i umjetničkog djelovanja? Osnovna glumačka pozicija jest ono što školovani glumac mora donijeti sa sobom u kazalište i na scenu, a sve nakon toga jest oblikovanje različitih modela igre i vrste kazališnog čina, bilo da je riječ o repertoarnom ili autorskom, alternativnom ili eksperimentalnom kazalištu.
Suvremeni izvođač u kazalištu vrijedi ne samo po vrsti i brojnosti vještina (a poželjno je da ih ima što više), već i po tome što može prepoznatljivo i umjetnički autentično i smisleno artikulirati i oblikovati svijet, koji je uvijek u izravnom suodnosu sa životom, kao svojevrsna nadopuna svakodnevice i zbilje, kojom realnost, makar tijekom scenske igre, postaje drugačija, smislenija, organiziranija, emotivno uzbudljiva i budi u svim sudionicima, izvođačima i publici, osjećaj za istinu i vjeru i svrhovitost postojanja.
Kao pedagog potičem Erazmus + razmjene studenata i nastavnika, kao i međuinstitucijsku i međunarodnu suradnju, gostujemo sa izvrsnim studentskim projektima na brojnim festivalima. U više navrata bili smo i gosti na Sarajevskoj zimi, gostovali samo u Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj, Makedoniji, Srbiji, Rumunjskoj, Velikoj Britaniji, Kini…
Kakve poruke želite poslati u svijet svojim teatarskim angažmanom?
Citirat ću vrsnog pisca S. Selenića: „Slobodu koju ostvarujem za sebe, moram željeti da se ostvari i svim drugima“. Svojim studentima često ističem kako u prostoru kazališta zajedno udišu isti zrak i izvođači i publika, i oni koji opslužuju teatar u tehničkom smislu. Postoje dvije vrste ljudi, koji se okupljaju oko kazališta: oni koji žive za kazalište i oni koji žive od kazališta. Za one koji žive za kazalište i zbog kazališta, taj medij nikada neće biti u krizi. Vođeni kreativnom energijom, nadživjet će sve tegobe i probleme, istraživat će sve forme i žanrove koje su ikad u povijesti kazališta postojali, stvarat će kazališne iluzije, potom će ih rušiti, od dramskog, klasičnog do avangardnog i postdramskog kazališta, od uzročno-posljedične dramatugije kako je određuju Aristotel i Hegel, do mozaičke, fragmentarne i asocijativne, one oslobođene Aristotelovih jedinstava. Uvijek će se iznova tražiti odgovor što je i kakav je čovjek, što je život, što je društvo, a što je svijet.
Tko su Vaši suradnici na „Jesenjoj sonati“, tko nositelji uloga?
Dramaturg predstave je Dragan Komadina. Kostime i scenu kreirala je moja dugogodišnja suradnica Jasmina Pacek, glazbu je komponirao skladatelj s kojim prvi put surađujem, Andrijan Zovko… U predstavi glume Sanda Krgo Soldo koja ovom ulogom pijanistice i majke Charlotte obilježava 40 godišnjicu svog umjetničkog rada, Jelena Kordić Kuret igra kćer joj Evu, Robert Pehar tumačit će Viktora, Evinog supruga i Nikolina Marić igra Helenu, Evinu sestru.
Kada nas očekuje premijera djela?
Premijera je planirana 9. ožujka u 20 sati u Hrvatskom narodnom kazalištu u Mostaru.
Pozovite naše čitatelje u teatar!
Slobodno dođite, evo jednog citata iz „Jesenje sonate“: „Moramo se učiti životu. Ja vježbam svakoga dana. Najveći je problem u tome što ja uopće ne znam tko sam, tapkam u mraku. Ako me netko zavoli ovakvu kakva jesam, možda ću konačno odlučiti pogledati sama u sebe“, kaže Eva.
Životu se učimo i gledajući kazališne predstave.
Vesna Hlavaček / Dnevni list / 2. 3. 2019.