Ružica Aščić, mlada je hrvatska spisateljica i dramatičarka čija će drama “Zid” biti praizvedena u Hrvatskom narodnom kazalištu u Mostaru tijekom 2021. godine. Autorica je proglašena laureatkinjom natječaja HNK Mostar za “najbolji neobjavljeni dramski tekst na hrvatskom jeziku za mlade autore do 35 godina”. Osim praizvedbe teksta, Aščić je osvojila i vijednu novčanu nagradu.
Na natječaj je, naime, pristiglo 30 važećih radova, a drugim i trećim mjestom nagrađene su drame “Visoke frekvencije” Mateje Posedi i “Zakopana čuda” Monike Herceg.
Ružica Aščić, dramatičarka i spisateljica, tim povodom u intervjuu za Dnevnik.ba govori o osvojenoj nagradi, pisanju drama i dramskom pismu, kazalištu, umjetnosti i osobnim vezama s Bosnom i Hercegovinom.
“Nagrada HNK Mostar znači mi više nego što bi se možda na prvu moglo reći. Kako nisam završila Akademiju dramskih umjetnosti, unatoč tome što sam prvu dramu napisala prije već osam godina i za nju dobila nagradu ministarstva kulture, sve ove godine mi se činilo da nikad nijedan moj tekst neće naći svoj put do kazališta. I da nije bilo ovog natječaja, teško da bi se to i dogodilo”, govori Aščić na početku razgovora za Dnevnik.ba.
“Sve ove godine činilo mi se da nijedan moj tekst neće doći do kazališta”
Ne misli da je sabotirana na bilo koji način, nego je jednostavno tako.
“Kako sam introvertirana po prirodi, bilo mi je nezgodno pristupati kazalištima i nuditi svoje tekstove, stalno sam imala otklon prema tome, iako sam sredinom ove godine objavila zbirku dramskih tekstova i planirala sam je poslati barem jednom kazalištu. No uvijek bih zamislila tu neku osobu kako dobiva mail s mojim tekstom i kako ga uopće nema volje pročitati, jer unaprijed misli da to nije dobro, i kako nikad ne dobivam odgovor na taj svoj mail”, ističe.
Vjeruje i sama da je to posve krivo razmišljanje, ali zato su natječaji poput ovog HNK Mostar, tu da razbiju takve osjećaje i dojmove da je nešto unaprijed osuđeno na propast.
“Voljela bih jedino kad bi ovakvih natječaja i prilika bilo više i da se kazališta otvore i prema manje poznatim ljudima”, kazala je.
Prijavljenim tekstom bila je zadovoljna i činilo joj se kako je vrlo “igriv”, te da je to priča koja se tiče svakog, pa priznaje da je pobjedu priželjkivala.
“Baš kad je stigao mail, spremala sam se ručati, ali više nisam mogla jesti kad sam pročitala sretnu vijest”, ističe.
Aščić je, dodajmo, rođena u BiH i tu su joj roditelji proveli veći dio života.
“S obzirom na to da je Bosna s nama stigla u riječima koje koristimo, jelima koja kuhamo, načinu na koji promatramo svijet, moja veza s BiH je krucijalna za moj identitet. Svoga života u Bosni se nažalost ne sjećam, jer sam izbjegla kao djevojčica od oko četiri godine, a u Travniku, gradu u kojem sam rođena, prvi put kao svjesna i odrasla osoba bila sam 2016. godine“, kazala je.
Posljednjih godina to pokušava ispraviti češćim odlasima, a njene novinarske poveznice s BiH sežu u polje kulture i to s naglaskom na književnost.
“Volim znati što se piše i drago mi je da sam imala prilike intervjuirati neke od suvremenih bsanskih književnika ili pisati o njihovim knjigama“, kazala je.
Donkihotovska groteska: “Zid“ govori o nemoći, nepravdi, generacijskom srazu
Drama “Zid“ priča je, objašnjava Aščić, o društvenoj nepravdi i malom čovjeku koji ima dvije opcije kad je suočen s njome: ili je prihvatiti ili se boriti protiv nje.
“No kako nam pravdu nitko nije obećao pri rođenju, borba protiv nepravde često bude donkihotovska groteska. Ovo je priča o nemoći, no u isto vrijeme potrebi da se nešto učini, da se spasi komadić vlastite sadašnjosti od urušavanja. Zid užarije je poslužio kao metafora. Moglo je to biti bilo što drugo. Isto bi bilo da se moćni susjed dao u otimačinu zemlje pristojnih, malih ljudi“, istaknula je.
Nepravda je univerzalna stvar, smatra Aščić, i ljudi na nju reagiraju emotivno, spremni su se upustiti u borbu protiv nje makar odsrljali u vlastitu propast.
“Pitanje je je li čovjek spreman riskirati i ono malo što ima ili će trpjeti ono što mu smeta, nauštrb svoje psihe. Ova priča poprima konture groteske, ali takva je ponekad i stvarnost, šaljiva i tragična u isto vrijeme“, kazala je.
Žiri HNK Mostar naveo je u obrazloženju, između ostalog, i kako drama Zid govori o generacijskom srazu.
Aščić pripada generaciji milenijalaca, pa je jedan od ženskih likova donekle oblikovala prema sebi i taj lik izgovara dosta onog što muči ljude njenih godina.
“Ili barem mene. Također sam željela pokazati kako nijednoj generaciji prije naše imperativ nije bio da bude isključivo sretna. Ima neke sebičnosti u tome. I razmaženosti, rekla bih. Vjerujemo da smo zaslužili sreću i zapravo nemamo puno strpljenja čekati da se stvari promijene, uime nekih budućih ljepših godina. Želimo biti sretni odmah, a ako se to ne dogodi, uvjereni smo da se svijet urotio protiv nas”, objašnjava.
“Nismo generacija koja pokreće revolucije”
Možda su nas, nastavlja, roditelji odgajali da mislimo da smo posebni i da određene stvari zaslužujemo u životu, dobar stan i auto, dobar posao.
“Školovali smo se jer smo vjerovali da ćemo tako biti uspješni, no školovanje se naposljetku pokazalo uzaludnim. Dobrim tek da samom sebi možeš reći: obrazovan sam. S druge strane, očigledno, nismo generacija koje pokreće revolucije”, ističe.
Na korupciju, dodaje Aščić, gledamo s apatijom i potpunim udaljavanjem od toga svijeta, kao da svemu tome ni na koji način ne pripadamo, kao da to naprosto nije nešto naše.
“I nije, ali zar ne bismo nešto trebali učiniti? Ne sjećam se da se ikad u društvu u kojem sam se kretala, a govorim o ljudima koji su sada u ranim tridesetima, razgovaralo o politici ili bilo kakvom činu političke borbe. S te strane, željela sam pokazati kako u starijoj generaciji tinja snažniji žar za nekom vrstom borbe nego u mlađoj, kako imaju opipljive ideale za koje su spremni nešto konkretno učiniti”, rekla je.
Budući da se bavi novinarskim i povremeno uredničkim poslovima, za Aščić bismo mogli reći da živi od pisanja. Ipak, izazovno bi bilo pokušavati, govori, živjeti od pisanja proze, ali ona to i ne pokušava.
Nema cirkulacije književnosti, jako malo ljudi čita, a knjige su preskupe
“Djelujemo na jako malom tržištu, tiraže su niske, nema cirkulacije književnosti na području bivše Jugoslavije, malo ljudi čita, a za mnoge od njih knjiga je i preskupa, tako da je iluzorno vjerovati da bi se samo od prodaje knjiga moglo živjeti. To zapravo uopće nije više pitanje koje sebi postavljam”, navodi.
Vrijeme koje joj je na raspolaganju pokušava raspodijeliti na rad i umjetnički rad, te napokon može reći da je došla do toga da voli sve ovo što radi.
“Još davno sam tražila iskorak iz proze u neku drugu formu i idealan izričaj sam pronašla u dramskom pismu, koje mi se činilo kao jedan korak bliže poeziji, koju nikad nisam pisala, ali činilo mi se da u ovoj formi napokon mogu biti dovoljno slobodna da budem poetična. Vjerujem da će biti poseban osjećaj vidjeti na koji će način likovi koje sam napisala oživjeti na pozornici i zaista se veselim”, kazala je.
Na njeno je pisanje najviše utjecala književnost 20. stoljeća, američka kratka priča sa sredine stoljeća, pa James Baldwin, Knut Hamsun, Beckett, Herta Muller.
“Hranim dušu odasvud pomalo. Ono što me prošle godine oborilo s nogu bilo je ‘Putovanje u Reims’ Didiera Eribona i ‘Lanjski snjegovi’ Gregora von Rezzorija, obje autobiografske knjige. Jedna govori o tegobama odrastanja u radničkoj obitelji, dok je Rezzori s druge strane spektra – austrijski aristokrat iz Bukovine koji odrasta u vrijeme rasula imperija”, ističe.
Voli pratiti domaću produkciju, posebice generacijske pisce, ali i suvremenu europsku književnost.
“Također volim nabasati na knjige iz prve polovice 20. stoljeća koje nisu nikad postale dio kanona, no koje imaju neupitnu literarnu vrijednost. S tim da će me uvijek prije osvojiti stil pisanja nego priča. Ono što me nikad nije interesiralo je hitoidna, instant književnost”, izjavila je.
Suvremena drama stoji u prikrajku
Koliko se god, priznaje, u književnosti osjeća sigurno, pa čak i prije nego što joj je prva priča objavljena u novinama, osjećala je poveznicu s tim svijetom, dok joj je kazalište neistražen i pomalo stran teren.
“Ako nešto kažem, ako izrazim svoje mišljenje, osjećam da ću pogriješiti što ne bi trebalo biti tako. Čini mi se da se kazalište udaljilo od ljudi, malih ljudi. A i često mi se čini da se kritički ne osvrće na vrijeme u kojem živimo. Pogledala sam dosta predstava otad, ali ono što mi ostaje kao predstava koja me je dubinski potresla je ‘Evanđelje’” talijanskog redatelja Pippa Delbona, koja na nekonvencionalan način propitkuje smisao vjere”, kazala je.
Aščić smatra kako u Hrvatskoj ni mala ni velika imena dramskih pisaca nemaju previše šanse, iako se svake godine postavi određeni broj domaćih naslova.
“Jedno vrijeme je postojao čudan trend postavljanja domaćih romana koji su postigli kakav takav uspjeh kod publike, sad mi se čini da vlada interes za poezijom. Dok suvremena drama stoji u prikrajku. Kao da, zapravo, nitko istinski ne vjeruje da je dovoljno dobra za postavljanje”, kazala je.
Nova, bolja vremena za nas milenijalce, dolaze, smatra Aščić, i to prvenstveno u kontekstu radnih navika.
Milenijalci će imati više predrasuda prema Gen Z generaciji nego što su prethodne imale prema nama
“Ovako kako funkcioniram u koronakrizi, kad su uredi zatvoreni, bio je moj ideal rada, u smislu da imam slobodu kad ću i gdje nešto odraditi, da me ne veže mjesto. Jer realno, ako uređujem knjigu, nije bitno jesam li u uredu ili na svojoj terasi”, kazala je.
Bitno je, dodaje, gdje može biti produktivnija i gdje se bolje osjeća, ako će i tu i tamo jednako posao biti odrađen.
“A to je nešto što sam se prije pandemije bojala i izgovoriti, jer se pravim radom smatrao samo rad iz ureda.Uz sve negativno, čini mi se da nam je korona donijela i neku novu perspektivu na to kako gledamo na poslove koje obavljamo”, kazala je.
Termin “milenijalci’ nije nam teret, mišljenja je Aščić, jer ćemo mi imati više predrasuda prema Gen 7 generaciji nego što su prethodne generacije imale prema nama.
“Naša generacija tek ulazila u digitalni svijet, dok se Gen Z rodio u njemu. Vjerojatno ćemo biti posve iznenađeni svijetom i mladim ljudima za 10-ak ili više godina”, kazala je.
Gloria Lujanović / Dnevnik.ba / 22. 2. 2021.