Na književno djelo Hermanna Hessea, kao i njegovih suvremenika u njemačkoj književnosti, bitno je utjecala filozofija Friedricha Nietzschea. Taj je utjecaj osjetan u svim Hesseovim roma­nima, pa tako i u „Stepskom vuku“. Nekoliko je bitnih elemenata Nietzscheove filozofije koje je moguće primijetiti u romanu. Prva je stvar pitanje identiteta i odnos individualnog i kolektivnog. Harry Haller pola je čovjek, pola vuk, ali ne samo to — on u sebi sadrži mnoštvo identiteta i slojeva. On je rastrgan između vlastitog, autentičnog ja i građanskog društva koje ga sputava, ograničava i prema kojem osjeća gađenje, dok u isto vrijeme ne može bez tog društva. Kod Nietzschea je ova dihotomija izražena u razlici između krda i nadčovjeka. Mentalitet krda mentalitet je slabih, onih koji nisu prepoznali svoj amor fati (ljubav za sudbinom) i aktivni nihilizam, nego su zapeli u degeneraciji i pasivnom nihilizmu. Aktivni je nihilizam stvaranje novih vrijednosti, igra, ples iznad bezdana i ledeni smijeh, odnosno, stalno nadilaženje samoga sebe. Ovdje se postavlja pitanje usamljenosti i samoće. Harry Haller prototip je usamljenog čovjeka, usam­ljenog s razlogom i s voljom otkriti tko je zapravo i u toj usamljenosti spoznaje bezdan svojih identiteta i nemogućnost izolacije. Harry je također rascijepljen između apolonijskog i dionizijskog, još jedne ničea­nske dihotomije (prema grčkom bogu ljepote i reda Apolonu te Dionizu, bogu vina i kaosa). Apolonijsko predstavlja red, pravila, racionalnost i, posljedično, civilizirano građansko društvo. Dionizijsko, s druge strane, leži u onom animalnom, divljem, neukroće­nom i kaotičnom. U romanu je to prikazano kroz unutarnji rascjep glavnog junaka (čovjek/vuk) koji slijedi pravila, a u isto ih vrijeme želi rušiti i osloboditi ih se. Magični teatar i ples toposi su dionizijskoga u romanu, a pored toga i površnosti, igre i magije koju Nietzsche veže za dionizijsko, ali i za ženski princip. Ovdje su bitni ženski likovi, pogotovo Hermina koja je utjelovlje­nje upravo tog principa koji priznaje površinu, igru, slobodu i stvaranje. Kao antipod Harryju, kao suprotnosti apolonijskog i dionizij­skog, ona mu na stanovit način daje odgovore, putokaze i smisao, a sve to u magičnoj igri. Magični teatar koji je samo za poremećene, a onda i ples, sve su to aspekti koji idu kontra građanskog i racionalnog. „Istina je žena“, napisao je Nietzsche, i istina se skr­iva, varljiva je, površna, no upravo je u tome njezina čar, jer ne postoji jedna univerzalna istina. I to je ono što Harry treba naučiti, a Hermina i Marija znaju. I tu dolazimo do vizije redateljice Tamare Kučinović i koncepta u kojem su svi likovi jedan lik, ili varijacije na temu. Svi likovi nalaze se u kaleidoskopskoj strukturi u kojoj se pretapaju i miješaju. U tom je smislu dramaturškom sintezom ukinuta dihotomija muškog i ženskog, reda i kaosa, ratia i emocije, čovjeka i vuka. Ako je glavni lik mnoštvo likova, kroz njega se filtriraju sve opreke i predstava dolazi onkraj podjela te postaje androginom igrom, što sugeriraju i kostimografska rješenja s košuljama i sakoima — univerzalnim odjevnim predmetima. Doslovno se može reći kako odijelo čini čovjeka u predstavi jer su kostimi također „glumci“, odnosno, to su slojevi koje likovi skidaju sa sebe tražeći svoj amor fati. Intuitivnim i suptilnim rezovima u izvornu Hesseovu ideju, dramatizacija dovodi do pitanja, jednako filozofskih koliko i teatarskih, a to su odnos čovjeka i prostora, jastva i maske, tijela i odijela. Koreografija koju glumice i glumci izvode istražuje to pitanje i te odnose, jednako kao što i rekvizita u predstavi služi u tu svrhu, dakle, svi scenski elementi čine organsko teatarsko tkivo koliko i sama glumačka igra. Scenografija s koferima koji služe kao skladišta i spremišta nesvjesnog (jasna aluzija na vezu Hessea i Junga) koje proganja Ha­rryja, zatim glazba, od Mozarta do elektronike, sve je u funkciji jedne velike zaigranosti i zdravog kaosa u kojem postoji jasna nit — pitanje identiteta. S obzirom na redateljičino iskustvo u lutkarstvu, ono što „Stepski vuk“ u ovoj inscenaciji predstavlja dinamična je kohezija igre, eksperimenta, fizičkog teatra i vizualnog bogatstva koje ima svoje uporište u suvremenoj teatarskoj estetici.

Anita Milićević