PODIJELI

Pulitzerom nagrađen tekst Davida Lindsaya-Abairea o tuzi, žalovanju i oprostu „Zečja rupa“ bit će premijerno izveden na sceni Hrvatskog narodnog kazališta 19. listopada u režiji Lajle Kaikčije. To je priča ispričana kroz svakodnevicu bračnog para nakon gubitka četverogodišnjeg djeteta. Drama je to o svemu onome što slijedi nakon tragedije, o traženju nade u najtežim danima i o putu na koji krećemo kako bismo se vratili na svjetlost dana. „Zečja rupa“ imala je dosta uprizorenja u kazalištima, a vrlo uspješna je bila i filmska adaptacija s Nicole Kidman u glavnoj ulozi. Redateljica ove predstave govorila nam je o emocijama prilikom rada, ozračju, glumcima i svemu onome što ide uz pripremu jedne ovako emotivno zahtjevne predstave.

Bliži nam se premijera predstave „Zečja rupa“ koju postavljate u Hrvatskom narodnom kazalištu u Mostaru. Kako teku pripreme i kako ovako tešku temu približiti publici?  

Tema same predstave je zahtjevna i izuzetno emotivna, ali ono što je važno jeste da smo tešku temu iznijeli glatko i jednostavno, s mekoćom. Mogu reći da je najveći uspjeh to što će bol koja se osjeti tijekom predstave brzo proći. Sva se emocija na sceni osjeti i vidi, ali i proleti. Upravo je to umijeće postavljanja na scenu teških tema. Da bude živo i životno, s puno emocije i suživljavanja, ali publici prihvatljivo. Na jako senzibilan i suptilan način govorimo o tako teškoj priči.

David Lindsay-Abaire je za dramu „Zečja rupa“ dobio Pulitzerovu nagradu 2007. godine. Tekst je postavljen više puta i u Europi i Americi, film s Nicole Kidman je jako hvaljen, ali i jako emotivan. Kakav je vaš odnos prema ovom tekstu?

Iako je tekst izuzetno emotivan, istodobno on je izvrsno napisan i nije čudo što je Abaire dobio nagradu za njega. Čitajući ga, stječe se dojam da je pisac zapravo to sve i doživio jer je svaka emocija odlično prenesena. Tematika je takva da je na mene ne samo kao redateljicu nego i kao majku ostavila jak dojam i vrlo su intenzivni svi osjećaji kada se rade takve teme. Ono što je kvaliteta teksta jeste da ima dosta podslojeva. To nije samo tragedija. Ona jeste ključna, ali ljudski život je mehanizam sazdan od puno različitih emocija i doživljaja. I u žalosti i tuzi postoje druge emocije koje sliku čine malo širom. U ovoj predstavi ne ističemo smrt nego sve ono što predstavlja život. Pisac je vrlo mudro sve ukomponirao te je bilo potrebno naći način kako to sve odigrati.

Abaire je rekao da je to drama o ljubavi, a redatelji nekih adaptacija da je to predstava o različitim oblicima tugovanja.

Slažem se. I jedno i drugo je istina jer ima dosta podteksta. Ono što je bitno jeste da je to najveća tragedija koja čovjeka može zadesiti i svi smo se sigurno našli u situaciji da se zapitamo kako bi se i bi li se uopće mogli nositi s takvom situacijom. Ovo je samo jedna verzija nošenja s bolom, prazninom i tugom koju ovaj par proživljava, a s druge strane postoji ogromna ljubav među njima. Ta je ljubav zapravo jedini lijek, ako se uopće može naći bilo kakav lijek, kako bi se takva situacija prebrodila jer bez toga sve se čini neutješnim i bez ikakve mogućnosti pronalaska rješenja. Tako da ovo jeste predstava o ljubavi, o boli, o tuzi i nošenju s tim, ali je i jedna od najtežih tragedija koja može zadesiti bilo koju obitelj.

Je li ovo emotivno vaša najzahtjevnija predstava?

Tematski mi je ovo najzahtjevnija predstava do sada. Od prve probe bilo je vrlo emotivno. Svi smo emotivno involvirani, imali djecu ili ne. Vrlo je teško kopati po dušama ljudi, razgolićavati bol. Tako da je bilo vrlo emotivno, ali i predivno jer su svi suradnici upravo takvi, divni ljudi.

Publika će biti jako zadovoljna. Emocije su dio kazališta i da ih nema ne bi imalo smisla.

Abaireov tekst ima određenu vrstu humora. Kako je on ukomponiran u temu o gubitku?

Ljudi na različite načine iz sebe žele izbaciti ono što ih razdire. Ne možemo reći da je neki način ispravan ili pogrešan, ali ljudi u zavisnosti od svojih osobnosti i karaktera, svoja emotivna stanja na različite načine proživljavaju i ispoljavaju. U tekstu postoji određena vrsta humora koja olakšava cijelu priču. Likovi majke i sestre su „omekšivači“ situacije i svojim karakterima i željom da pomognu donose svjetlije tonove u predstavi te je tako čine na trenutke laganijom i za igranje i za gledanje.

Glavne uloge imaju Jelena Kordić Kuret i Ermin Bravo. Je li s ovim iskusnim glumcima bilo lakše raditi ovako zahtjevne teme?

Upravo tako! Jako mi je drago što upravo na ovoj drami radim s Jelenom, Erminom i Sandom, a ne treba zanemariti ni mlade i jako talentirane Vanju Matović i Amara Rahića odnosno Alija Aksoja. Glumačka ekipa je, pogotovo na ovoj predstavi, jako bitna. Atmosfera cijele predstave je vrlo intimna i nju treba podijeliti s publikom. Zbog toga je vrlo važno imati takve dobre suradnike. S ovim glumcima je laganije obraditi tešku temu jer razumiju ono što sam ja željela, razumiju tekst, unose se u njega te prihvaćaju savjete kako ići u smjeru mojih zamisli. Otvoreni su za rad, prijedloge, sugestije, analize. Sjajni glumci i ozračje koje se stvara zapravo doprinose da se sve što je zahtjevno radi s lakoćom. Mnogo smo pričali, mnogo intimnih detalja međusobno podijelili. Ovakve predstave zbliže ljude koji rade jer imate potrebu podijeliti iskustva te tako pomoći da predstava bude autentičnija.

Kako je došlo do suradnje s HNK Mostar?

Moje matično kazalište, Bosansko narodno pozorište Zenica, prije tri godine radilo je koprodukciju s HNK i Narodnim pozorištem u Mostaru predstave „Mrtve ribe plivaju na leđima“ pa smo se tako upoznali s glumcima. Predstava je gostovala u Zenici, a u Mostaru je igrala moja predstava „Drang nach Westen“. Glumci su gledali predstave koje sam režirala i svidjelo im se kako radim tako da me HNK pozvao da zajedno uprizorimo „Zečju rupu“. S dramaturgom Draganom Komadinom imam već divnu suradnju od ranije, a uz to imala sam želju raditi u HNK Mostar jer smatram kako je taj teatar u uzletu. Gledala sam neke predstave ovdje i smatrala sam dobrim nešto im ponuditi i svojim radom doprinijeti repertoarskom obogaćivanju kazališta.

Večernji list / 15. 10. 2018.

NEMA KOMENTARA