Razgovarala: Vesna Hlavaček | Dnevni list, Mostar | 18. studenoga 2019.
Originalni članak dostupan je ovdje >>>
Na sceni HNK Mostar redateljica Tanja Miletić Oručević postavlja komad „U ime identiteta“. Riječ je o koprodukciji.
Tko su sudionici, pitamo vrsnu redateljicu.
Ovu predstavu inicirao je bosanskohercegovački ured IOM (International organisation for migration) u okviru svog posebnog programa za razvoj demokratskog društva. Nositelj projekta je Studio za izvedbene umjetnosti, a koproducenti su, što mi je iznimno drago da smo opet uspjeli uspostaviti suradnju, Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru i Narodno pozorište Mostar.
Na temelju čijeg teksta se komad radi?
Predstava će biti autorski projekat Dragana Komadine, mene i izvedbenog tima po motivima zbirke eseja „U ime identiteta“ libanonsko-francuskog književnika i mislioca Amina Maaloufa.
Zašto je izabran baš Mallouf?
Ideja da se teatarskim sredstvima pozabavimo baš ovim Maaloufovim djelom potekla je od IOM-a, a Dragan i ja smo je rado prihvatili, učinila nam se baš zanimljivom. Ovi eseji, iako objavljeni prije više od dvadeset godina, i danas su vrlo aktualni u svom kazivanju i objašnjavanju globalne situacije u kojoj se – u najkraćem – kolektivni identitet sve više i sve češće pretpostavlja individualnom identitetu, nerijetko s katastrofalnim društvenim i političkim posljedicama. To nam ne kazuje ništa dobrog o svijetu u kome živimo; stvari očito ne idu naprijed, nego često i unatrag.
Što nam možete reći o autoru i njegovom shvaćanju identiteta?
Maalouf počinje svoje kazivanje o problemu identiteta u suvremenom svijetu od svog primjera. On je rođen u Libanonu, u Bejrutu, njegov maternji jezik je arapski. S početkom rata u toj zemlji emigrirao je u Francusku, u kojoj živi i stvara nekoliko desetina godina i piše na francuskom. Tu se postavlja prvo pitanje, odnosno, Maalouf opisuje kako se njemu često postavlja pitanje kome više pripada – arapskom ili francuskom svijetu, arapskom ili francuskom jeziku, arapskoj ili francuskoj književnosti? Dakako, na takvo pitanje nemoguće je odgovoriti, jer je bit pojedinačnog identiteta stvaraoca upravo u njegovoj neponovljivoj jedinstvenosti, u ovom slučaju u tom amalgamu dvije kulture. U slučaju ovog autora stvar još više komplicira činjenica da, iako je i Arapin, nije musliman, nego potiče iz kršćanske zajednice maronita, pa je i identitet određen njegovim vjerskim porijeklom specifičan. Dakle, prvo na vlastitom primjeru Maalouf pokazuje koliko je neumjesno i nemoguće pitanje koje se često postavlja u takvim situacijama – ali kome ti pripadaš stvarno, tko si u dubini duše? Tvrdi da je presija redukcije čovjeka na samo jedan od njegovih identiteta ono što u naše vrijeme dovodi do ratova, opasnih totalitarnih ideologija i terorizma.
Zašto je danas to jedna od središnjih tema umjetnosti i znanosti?
Moglo bi se reći da današnji svijet drži čovjeka pod dvije suprotstavljene presije. Jedna je presija radikalnog i hedonističkog individualizma, filozofija „radi što ti je volja“, propagiranje potrebe da svaki pojedinac maksimalno ostvari svoje potencijale, presija uspjeha, ljepote, slave… Svatko na globalnoj pozornici danas mora ugrabiti svojih pet minuta slave, kako bi rekao Andy Warhol. S druge strane, politička i društvena realnost vrši presiju na, da tako kažem, zbijanje redova unutar nacionalnih, vjerskih i socijalnih grupa. Radikalno se postavljaju granice i zidovi između „nas“ i „njih“, Europljana i Arapa, kršćana i muslimana, Amerikanaca i Meksikanaca, domicilnih i emigranata… Nacionalizam i vjerski radikalizam u cijelom svijetu su u porastu i – što je najstrašnije – uspješno regrutiraju mnoštvo mladih ljudi za svoje mračne ciljeve. Treba pokušavati tražiti izlaze iz tog vrzinog kola. Svijet funkcionira na principu množenja strahova, bilo da je to strah od anonimnosti i neuspjeha, ili strah od kaosa koji će proizvesti migranti ili strah od terorizma. Društveno svjesna umjetnost mora pokušavati tražiti izlaze iz tog vrzinog kola.
Kako protječe proces rada?
Proces rada protječe vrlo prijatno i zabavno. Ansambl se već integrirao, vlada kreativna i prijateljska atmosfera. Moram napomenuti da je ovakav način rada za glumce vrlo zahtjevan; mi nemamo gotove drame niti scenarija koji realiziramo, nego na osnovu teme i Maaloufovih tekstova stalno improviziramo dijaloge, monologe i situacije. Zato glumci moraju biti stalno kreativni, otvoreni i čvrsto surađivati sa svim kolegama. Ali, zaista se svi trudimo dati maksimalan doprinos u toj jednoj neobičnoj i istraživačkoj situaciji. Pokušavamo ispitati probleme identiteta sa svih strana, ali sagledavamo u njima i apsurd, grotesku, kao neku situaciju u koju su nas svi ti „viškovi identiteta“ u našoj okolini doveli. Tako da vjerujem da će, iako se bavi vrlo ozbiljnim pitanjima, ovo na kraju biti vrlo zabavna i prijemčiva predstava. U planu je gostovanje u čak dvadesetak manjih i većih gradova u Bosni i Hercegovini i vrlo se radujemo da ćemo imati priliku podijeliti se svojim promišljanjima s toliko različite publike u mnogim sredinama.
Kakva je podjela?
Igraju članovi ansambla HNK Jelena Kordić Kuret, Ivan Skoko i Ivo Krešić, članice ansambla NP Ajla Hamzić, Amela Kreso i Fatima Kazazić Obad, te dvojica gostiju iz Tuzle – Dražen Pavlović i Nedim Malkočević.
Tko su Vaši autori-suradnici?
Autorski tim čine, osim mene, dramaturg Dragan Komadina, autorica scenografije i kostima Sabina Trnka, te autor muzike Husein Oručević.
Što Vas je dovelo na kazališne daske?
Ne bih odgovorila na ovo pitanje.
Prošli ste temeljito školovanje…
Studirala sam komparativnu književnost u Sarajevu i godinu prije rata upisala se na režiju na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti. Kad je počeo rat, napustila sam državu i otišla u Poljsku. Tamo sam se ponovno upisala na režiju, u gradu Krakowu, na Kazališnoj akademiji. Nakon što sam desetak godina radila na Univerzitetu u Mostaru kao profesorica glume, upisala sam i završila doktorske studije u Brnu, na Janačkovoj akademiji.
Kakva sjećanja nosite na djetinjstvo u Mostaru?
U vrijeme mog djetinjstva Mostar je bio lijep grad, po mjeri čovjeka, vrlo čist i uređen. Također, bio je živ, mnogo ljudi je bilo na ulici u svako doba dana. Voljela sam se kao dijete baviti različitim aktivnostima, raznim sekcijama i slobodnim aktivnostima, i sve je to bilo lako dostupno i uglavnom besplatno. Išla sam u Muzičku školu, za koju me veže mnoštvo divnih uspomena i sjećanje na mnoge krasne ljude. Uglavnom, želim istaknuti da je tih sedamdesetih-osamdesetih godina prošlog stoljeća Mostar bio mnogo urbaniji i čovjeku okrenutiji grad nego što je to danas.
Kakav Mostar vidite u skoroj budućnosti?
Nemam nikakvih posebnih vizija. Prije svega, nadam se da će se konačno u našem gradu dogoditi lokalni izbori i kako će se time početi rješavati nagomilani problemi u gradskom životu, od komunalnih do pitanja zaštite okoline.
Kakvim ocjenjujete teatarski život u Mostaru?
U ovakvim uvjetima u kakvim živimo i radimo, teatarski život u Mostaru je izvanredan. Ako uzmemo u obzir činjenicu da smo mi jedini kanton u Federaciji u kojem kantonalno Ministarstvo ne želi financirati kulturu, iako je to obavezno po našem ustavu, te da sve što postoji na kulturnoj sceni ide iz neusporedivo manjega gradskog budžeta, postojanje četiri profesionalne teatarske kuće, niz premijera, sudjelovanja na festivalima i mnoštvo nagrada koje dobijaju na neki način predstavlja čudo. Moram istaknuti da se u radu Hrvatskog narodnog kazališta i Narodnog pozorišta u posljednjih nekoliko godina osjeća pozitivan pomak, ljudi koji ih vode zaista se maksimalno trude da, ponavljam, u jako teškim uvjetima naprave značajne rezultate. Svima nam je značajna činjenica da mnogo surađujemo, imali smo nekoliko koprodukcija i odnosi među kućama su više nego kolegijalni. To doprinosi prevazilaženju podjela u Mostaru. U tome su kazališni djelatnici svakako avangarda i najsvjetlija točka u društvenom tkivu grada.