INTERVJU S JELENOM KORDIĆ KURET
Piše: Nikolina Todorović / uKONTAKTu, 2022.
U veljači ove godine premijerno je izvedena predstava “Rechnitz – Anđeo uništenja”, nastala prema istoimenom dramskom tekstu austrijske nobelovke Elfriede Jelinek, u režiji Sabine Mitterecker. Predstava je realizirana u koprodukciji Sarajevskog ratnog teatra i Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru, što će ostati upamćeno kao prva koprodukcija jednog sarajevskog teatra i kazališta iz Mostara.
O kulturološkom i umjetničkom značaju ove predstave, najznačajnijim temama koje otvara i načinom na koji komunicira s našim kolektivnim traumatskim nasljeđem, ali i svim aktualnim događanjima, te o vlastitoj ulozi i radu na predstavi za naš portal govorila je Jelena Kordić Kuret, nagrađivana glumica Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru, i jedna od glumica u predstavi “Anđeo uništenja”.
“Rechnitz – Anđeo uništenja” jedna je od predstava koje su posebno značajno obogaćenje i postignuće za naše kazališne repertoare u posljednje vrijeme. Riječ je o predstavi koja otvara i problematizira mnoga bitna etička i humanistička pitanja, i to čini, između ostalog, tako što prekida šutnju o stravičnim zločinima dvadesetog stoljeća. Kao glumici, zasigurno vam je najvažnije kako će publika, bez koje kazalište ne postoji, odreagirati. Slijedom toga, kao jedna od glumica u predstavi “Anđeo uništenja”, vi ste možda ponajbolje mogli osjetiti kako zapravo bosanskohercegovačka publika reagira na ovu predstavu i temu kojom se ona bavi? Koliko predstava komunicira s različitim generacijama, različitim i individualnim iskustvenim predznacima, ali i s našim kolektivnim traumatskim nasljeđem?
Kada govorimo o našem prostoru, posebnost ove predstave, prije svega, leži u njenoj estetici. Mi smo već imali priliku mnogo puta raditi i gledati predstave koje se bave suočavanjem s prošlošću, ali prvi put govorimo o tome jezikom Elfriede Jelinek, spisateljice koja svojim načinom pripovijedanja, humorom, ritmom, glazbom same riječi donosi duh jednog drugog prostora, mentaliteta i vremena, koji, opet, snažno rezoniraju sa svime što mi ovdje živimo zadnjih trideset godina.
Redateljica Sabine Mitterecker, koja je i sama Austrijanka, svojim shvaćanjem onoga što kazalište danas je, napravila je predstavu koja govori ne samo o zločinu koji se dogodio krajem Drugog svjetskog rata, nego o svim zločinima i svim zataškavanjima zločina koji se događaju u svakom vremenu i na svakom prostoru, pa tako i ovdje i sada. Ako polazimo od toga da je estetika kritika ukusa, onda ova predstava neće “leći” svima. Ona ne ostavlja toliko prostora emociji, koliko traži od publike da zbivanja na sceni prati hladne glave, intelektom, i tako donese vlastiti sud o onome o čemu mi, akteri, govorimo. Predstava je još uvijek relativno svježa i teško mi je dati generalnu ocjenu o tome kako je publika prihvaća. Naravno da nam je u konačnici važno da bude gledana, međutim još je važnije od toga da mi, kazališni radnici, ustrajemo u tome da govorimo o stvarima koje se nas kao društvo tiču i time doprinesemo pozitivnim promjenama u našoj sredini.
Posebnost je ove predstave, između ostalog, u tome što publiku upliće i smješta u najosjetljivije mjesto – etičko suočavanje s prošlošću, odnos prema žrtvama i, u konačnici, pred odgovornost prema budućnosti. Koliko je, na tom tragu, za vas bilo izazovno, iscrpljujuće ali i značajno, da se kao glumica posvetite i iznesete teme poput suočavanja s prošlošću, degradiranja žrtava, izdaje, bijega, odgovornosti? Glumci i glumice u ovoj predstavi nalaze se u koži i ulozi onih koji su u povijesti bili na strani progonitelja, a ne progonjenih. Publika jednako tako: mi smo uzvanici na tom krvavom slavlju. Što takva, pomalo neuobičajena, zastrašujuća, perspektiva može donijeti i otkriti publici?
Perspektiva se ovdje stalno mijenja. U jednom trenutku mi jesmo progonitelji, ali već u sljedećem progonjeni, pa svjedoci, ali čak i sami akteri. Linija nije nikad jasno definirana, kao što nije ni u životu. Vjerujem da kada pristupite nekoj priči gledajući je iz svake pozicije tek onda možete imati objektivnu sliku same stvari. To je misao koja nas glumce vodi dok izgovaramo brutalne, monstruozne misli. Iako su one zdravom razumu nezamislive, one oko nas neprestano ječe i stalno ih slušamo izgovorene iz usta ljudi koji izgledaju isto kao i mi. Te misli leže u liku ljudi koji su nam ugodni, koji nas šarmiraju, s kojima živimo, rađamo djecu, identificiramo se. Zastrašujuće da, ali i istinito. Zbog toga, vjerujem da je važno pogledati stvari iz različitih perspektiva, kako bismo znali odrediti zašto netko nastupa iz određene pozicije, te kako se prema tome postaviti.
Sintagma koju upravo vi kao jedna od glasnica izrijekom izgovarate u predstavi, zapravo bi mogla biti ključna za interpretaciju predstave u cijelosti. A to je: banalnost zla. Jednako kao i sam naziv predstave – “Anđeo uništenja” – i ova je sintagma oksimoronska, ali kao pojam, jako dobro znamo da je frekventna, sukladna i, na koncu, nezaobilazna kada god se pokušaju definirati počinjeni genocidi i zločini. U ovoj predstavi banalnost zla najuspjelije je prikazana i podcrtana upravo preko uloga glasnika. Jer glasnici su ti koji neprestano relativiziraju, umanjuju, kalkuliraju brojem žrtava, unose varljivo i nepouzdano pamćenje i sjećanje, ne definiraju zločine direktno, nego se služe raznim eufemizmima i dvosmislenim slikama. Replike poput: Ja sam samo glasnik; Glasnici ne ubijaju, nego čekaju da im se kaže; Zato što mi je naređeno; – gotovo su preslikane rečenice iz povijesno najznačajnijeg udžbenika o Drugom svjetskom ratu, a to je studija “O banalnosti zla”, Hanne Arendt. Pod izgovorom da samo radimo svoj posao, da se moramo braniti, da smo napadnuti, da nam diraju našu slobodu, našu zemlju, naše granice, naše žene – u svijetu se neprekidno vode ratovi i ubijaju nedužni. Koliko je, stoga, prema vašem mišljenju, uloga glasnika doprinijela tome da se osvijeste upravo spomenute matrice iz kojih se začinju i pod kojima se prikrivaju svi zločini? Kako najplastičnije shvatiti ulogu glasnika – odnosno, ko su njihovi ekvivalenti u svijetu izvan kazališta?
Ide đak ulicom i na leđima nosi jako tešku torbu, prolazi pored susjeda, starog gospodina, uvijek ljubaznog, susretljivog, koji u ovom trenutku jako suosjeća s dječakom zbog težine njegove torbe i kaže mu: “Ej, sine moj, koliko ti je teška ta torba, trebaju ti dva mala crnca da je nosiš”.
Vjerojatno taj čovjek nikad neće biti svjestan grozote vlastitih riječi, pretpostavljam kako je samo htio reći da mu je žao djeteta. Ali s čim u glavi je moralo dalje otići to dijete, je li nastavilo u školi da prenosi isti “vic”, zakužilo i drugu djecu ne shvaćajući da je i samo okuženo? Relativizirajući grudvu snijega, prekrit će nas lavina. A te grudve snijega naša su svakodnevnica. Zatvarajući oči na takve “nedužne” komentare, afirmiramo našu djecu da uče mrziti sve što je drukčije. Tko su glasnici? Glasnici smo svi mi koji samo čekamo i promatramo, ne reagiramo jer se nije nas prozvalo, puštamo da pored nas prolaze takvi i slični komentari, jer ipak je to samo stari čiča koji nikome ne želi zlo.
S mržnjom se ne rađa. Mržnja se uči. I nju je najlakše usaditi u ona bića koja su neosviještena. Protiv nje se bori sviješću, promišljenošću, vlastitim iskustvom i osobnim poimanjem sebe unutar društva u kojem živimo. Našu djecu trebamo učiti da prekinu sve loše matrice mišljenja i ponašanja, da prekinu sve matrice, zapravo, jer sve što je nametnuto i što nije doneseno vlastitom spoznajom i vlastitim iskustvom, ne može biti dobro.
Sve u ovoj predstavi poštuje ono dramsko načelo da svaki pokret, svaka gesta imaju i trebaju imati svoje utemeljenje i značenje. Tako je, na primjer, jako značajna, uspješna i potresna epizoda u kojoj jedan od glasnika jede sardinu iz konzerve i govori o tome kako je začuđen time koliko mnogo ljudi se može natrpati u grobnice… Ono što se, s druge strane, ne može ne primijetiti kada je riječ o vašoj ulozi to je da se vi jedini nekoliko puta presvlačite na sceni. Opet, vaš je kostim ponajviše krut i formalan. Neprestano preoblačenje u gotovo istu uniformu, istu uniformiranost? Je li to simbol isključivosti, strogosti, repetitivnosti?
Liniji koju pratim u predstavi ostavljeno je dovoljno prostora, slobode da samostalno i odgovorno djeluje. Ona je svjesna svega što se pred njenim očima događa, ali bez obzira na to u konačnici se vraća u isto odijelo i time prilagođava onima koji su na poziciji moći. Što je razlog tome? Strah od neprihvaćanja, izostanak empatije, oportunizam, puno je tu faktora u igri… Mi živimo u tradicionalnom društvu koje voli imati jasne smjernice i samim tim pokoravamo se većini, odnosno vladajućim. Strah od neizvjesne budućnosti strah je koji svi imamo, ali upravo taj strah ide u prilog konformizmu. Dok ne talasa, dobro je. A nije dobro i svi to vidimo. Međutim, bojimo se da ćemo kao pojedinci ostati sami, odbačeni od sredine i radije ćemo se pokoriti nego dozvoliti da se nešto ustalasa našim djelovanjem.
Iskopaj-zakopaj jedna je od rečenica koja se poput lajt motiva ponavlja u predstavi. S gledišta povijesti, to su procesi koji su se neprestano odvijali. Zločini su počinjeni, potom zakopani, ušutkani, a onda se desetljećima poslije pojave hrabri pojedinci koji se osmjele da iskopaju zločine skrivene ispod površine i objelodane ih. U svemu tome, koliko sudjeluju umjetnosti poput književnosti i kazališta? Jesu li i to mjesta na kojima se iskopavaju duboko zatomljeni, suspregnuti i ušutkani glasovi? Mjesta na kojima se progovara u ime i slavu drugih, mahom onih koji su nevidljivi, nijemi i skrajnuti?
Ne trebam ići dalje od ovog komada. On je najbolji primjer toga. Sama autorica ustaje protiv kolektivne šutnje koja je desetljećima trajala, o strašnom zločinu koji se dogodio krajem Drugog svjetskog rata. Ako to nije hrabri istup jedne umjetnice, ja onda ne znam što je. Smisao svake umjetnosti trebala bi biti dizanje razine svijesti, zalaziti u mjesta koja jesu bolna, teško probavljiva i nije se jednostavno s njima suočiti jer se tako suočavamo s vlastitim bićem i tko zna što ćemo tu naći. Ali to je neophodno jer jedino tako možemo pogledati istini u oči ne skrivajući se iza vlastitog porijekla, tradicije, raznih matrica i svega onoga što nas čini uskim.
U protivnom, iskopati-zakopati ostat će naša mantra koju ćemo prenositi našoj djeci i ona svojoj i to postaje jedan začarani krug iz kojeg nema izlaza.
Aktualnost određene predstave obično analiziramo prema tome kako komunicira sa događajima iz stvarnoga svijeta koji se odvijaju u trenutku u kojem se predstava izvodi. Sudeći po tome, “Anđeo uništenja”, sa svojim temama, uistinu se pojavio u našoj zemlji u specifičnom trenutku – već treću godine živimo u neizvjesnosti, nagledali smo se dehumaniziranih smrti, limenih sanduka, sad s neizvjesnošću i traumatizirani neposredno svjedočimo ratu u Ukrajini, stradanjima, masovnim pokopavanjima… Na trenutak, kada osvijestimo kaos u kojem živimo gotovo je nemoguće progovoriti ijednu smislenu riječ nad svim tim strahotama. Unatoč tome, kazalište istrajava u tome da progovara. Je li, po Vašem sudu, u tome i najveći doprinos kazališta? U tome što treba biti odgovorno, aktualno i angažirano?
U trenutku kada smo postavljali predstavu govoreći o jednom zločinu iz Drugog svjetskog rata i kroz njega o zločinima koji su se događali u našoj bliskoj prošlosti, nismo mogli ni slutiti kakva će se događanja pokrenuti u Ukrajini i da će ona rezultirati ratom. Time je i naša predstava poprimila dodatan kontekst. I ono što je u jednom trenutku brutalan sarkazam već u sljedećem postaje neupitna istina. I da, u pravu ste kada kažete može li se više i jedna smislena riječ pronaći kada govorimo o strahotama rata. Ali rat je besmislen fenomen s ciljem da osvoji, podijeli, ubije, uništi… I protiv toga trebamo ustati. Svi mi koji ne vidimo smisao u tome, trebamo dići svoj glas. Umjetnost je najplemenitije sredstvo u borbi protiv besmisla. Kazalište kao takvo važno je i treba biti i odgovorno i angažirano.
Ono što smatram da je posebno značajno spomenuti je to da je predstava “Anđeo uništenja” realizirana u koprodukciji Sarajevskog ratnog teatra i Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru. To je, naime, ujedno i prva koprodukcija jednog sarajevskog teatra i kazališta iz Mostara. Slažete li se da je to jako bitno podcrtati? Slijedom toga, da zaokružimo, koliko je ova predstava zapravo značajan kulturološki i kazališni projekt?
Jako je važno. Ujedinjenjem kazališta širimo vlastite vidike, brišemo granice, otvaramo se za druge. To je poruka koju trebamo poslati našoj publici. Također, što mislim da je važno spomenuti je to da je kultura u izuzetno nezavidnom položaju. Dok se ogromna sredstva usmjeravaju u druge grane, mi se u kazalištu prebiremo za eksere. Danas je jednom kazalištu teško samostalno napraviti ozbiljan projekt sa sredstvima koje dobiva. I ako u tome uspije, to je hvalevrijedno. Ali toga smo, nažalost, svjesni samo mi koji smo iz posla. Udruživanjem snaga jačamo resurse i imamo bolju priliku napraviti nešto smisleno i kvalitetno, da to i u javnosti tako odzvoni. Što isto tako mislim da je snažna poruka za sve nas zajedno.
Angažirani ste kao stalna glumica u Hrvatskom narodnom kazalištu u Mostaru, ostvarili ste nedavno značajnu ulogu u filmu “Quo Vadis, Aida?”, glumite u nekoliko aktivnih predstava. Uslijed vrlo kompliciranih i nezahvalnih ekonomskih i socijalnih okolnosti u kojima se nalazimo, a koje se možda i ponajviše prelamaju preko kulturnih radnika/ica i umjetnika/ica, ostajete li ponosni na vašu profesiju, zvanje i posao?
Gluma je plemenito zanimanje. Kao što bi svako zanimanje moglo i trebalo to biti. I dok god vidim i osjetim da baveći se glumom doprinosim boljitku svoje zajednice, ja ću to nastaviti raditi. To mi jedino ima smisla.