Malo (bolje) sutra?
Imati na repertoaru suvremeni američki tekst, koji je prije dvije godine dobio nacionalnu kazališnu nagradu za najbolji komad jest privilegij i zadovoljstvo, koje je tim veće što je riječ o praizvedbi na hrvatskom jeziku, odnosno o regionalnoj premijeri. Privilegij se ne sastoji samo u činjenici da HNK Mostar želi pratiti recentnu svjetsku produkciju, nego u spoznaji i kako je u svijetu narastajućeg antagonizma i obnove hladnoratovskog rivaliteta između SAD i Rusije, uspjeli na scenu postaviti komad koji vodi specifičan dijalog s dramskom klasikom. Umjesto prijetnje od novih političkih podjela, interkontinentalna suradnja. Umjesto odioznosti spram Putinove vladavine, iskusni američki dramatičar posegnuo je u rusku dramsku riznicu. Njezini biseri zasjali su onim istim sjajem u američkoj provinciji, kojim su krajem 19. stoljeća bljesnuli na sceni Moskovskog hudožestvenog teatra. Naime, američka je kritika nakon praizvedbe 2013. na Off Broadwayu proglasila ovu dramu Christophera Duranga „vedrim komadom o nesretnim ljudima“.
Ti nesretni ljudi su Vanja, Sonja i Maša, sredovječni brat i sestre, čija su imena, očito, posuđena iz Čehovljevih drama. Tu je i melankolična Nina, kojoj je Durang, umjesto mladog Trepljeva iz „Galeba“, pretpostavio Vanju, odnosno čitanje njegove eksperimentalne drame. Durangova Maša se praktično vratila iz Moskve. I to s Lopahinovim namjerama. Prodati imanje. No, rasplet ipak nosi američki patos, jedan mali happyend s velikim Vanjinim monologom iz kojega se bez problema može iščitati idejna okosnica drame:
Nisam konzervativac, ali nedostaju mi prošla vremena. Cijela zemlja je gledala iste filmove. I svi smo plakali za istim junacima. I imali smo kolektivne traume od toga. Više nema tih zajedničkih sjećanja, uopće. Sad imamo Facebook i Twitter i mailove i kabelsku i satelitsku, a filmovi i serije ne vrijede pišljiva boba, a ni ta sranja ne gledamo zajedno, nego svatko u svom kavezu. I životi su nam… razdvojeni.
O toj razdvojenosti govori „i Vanja, i Sonja, i Maša, i još jedan“. O Mašinoj karijeri koja ju je razdvojila od doma i roditelja, te od brata i sestre. O Vanji i Sonji koji su ostali skrbiti o roditeljima. O kućnoj pomoćnici, Kasandri, ženi s „proročanskim“ sposobnostima, koja bdije nad starim vremena i redom. Ona će, vjerojatno, poput Firsa u „Višnjiku“, dočekati duboku starost na tom imanju. Ona je vertikala i veza s prošlim vremenom, ali utjelovljenje duha pragmatizma koji se suprotstavlja promjenama. Vanja je filozof i pjesnik, a ona borac za isto jučer. Sonja je barem jednom u životu zasjenila Mašu, a ova je konačno shvatila da ima brata i sestru, i da život, umjesto pored njih, konačno može živjeti i s njima. Likovi Špicka (Spikey u originalu) i Nine ispisani su u idejnom kontrapunktu. On predstavlja duh novog vremena, svekolikog emotivnog multitaskinga, a ona iako generacijski mu najbliža, netko je tko daje nadu da sve vrijednosti koje su gradili razni ujaci Vanje, neće biti zaboravljene u trenutku kada stari naraštaj siđe s pozornice.
Dragan Komadina