U jednom od svojih zadnjih intervjua veliki književnik Ivo Brešan, naravno, govorio je i o svom najslavnijem dramskom djelu. Spremno je priznao da tada ni on sam nije znao niti je to mogao sanjati kakvo je bezvremensko djelo stvorio. A “Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja” upravo je to, djelo koje je govorilo o Dalmatinskoj zagori neposredno nakon Drugog svjetskog rata, ali koje podjednako dobro i točno govori o nama – sada i ovdje.
Pršut s čela Željka Keruma
Upravo taj vremenski most koji dokazuje da vrijeme prolazi, ali ljudske naravi ostaju iste, naglašen je u mostarskoj verziji ove predstave koju smo vidjeli na gostovanju u HNK Zagreb. Brešanovo je djelo u HNK u Mostaru režirao Ivan Leo Lemo, ugradivši u nju i sliku Tita s Jovankom i bračnim parom Burton-Taylor, ali i šnite pršuta zalijepljene na čela svojih junaka, onako kako smo to ne tako davno imali prilike vidjeti u stvarnom, a ne kazališnom životu, na čelu Željka Keruma.
Dramaturgiju predstave potpisuje Dragan Komadina, a scenografiju je sjajno riješila Vesna Režić. Ona je Mrdušu izgradila od bačvi te je smjestila pod nekad vedro, a nekad i zlokobno nebo, jer u sam je tekst upisano da seoska zadruga prodaje vino. Kostimografkinja Mirjana Zagorec zadrugare odijeva u stilizirano onovremeno ruho, na razmeđi sela i grada, a posebno je duhovito riješila kostime za seosku produkciju Hamleta. Tako u njoj biljci postaju kraljevski plaštevi, a kraljevske su krune sastavljene od starih i iskrivljenih vilica. Veliki doprinos predstavi dao je i koreograf Leo Mujić koji stiliziranim pokretima određuje karakter svih likova na samom početku predstave, dok dramski najnabijenije trenutke priče rješava plesanjem kola.
Ganga na engleskom
Sličnim postupkom barata i Zvonimir Dusper Dus, koji ovdje potpisuje glazbu, jer dok učitelj izgovara najpoznatiji monolog ne samo Hamleta nego i cjelokupnog dramskog pisma, to slavno “Biti ili ne biti” pjeva se kao ganga – ali na engleskom.
Glumački je mostarska Mrduša vrlo solidna i čvrsto zbijene predstava, u kojoj seljaci funkcioniraju kao grčki kor, koji na samom kraju ušuti – od stida.
Nažalost, upravo su glumačke izvedbe platile prelazak predstave na nekoliko puta veću scenu od one na kojoj je obično igraju (od premijere u svibnju 2017.). Zbog toga su određene glumačke replike u velikoj dvorani HNK Zagreb bile ne samo pretihe nego nečujne, što je zbunjivalo publiku.
No, uz Slavena Knezovića, odmjerenog i preciznog kao Bukara koji se postupno otkriva, svakako treba pohvaliti mlade snage mostarskog ansambla: Ivana Skoku kao Jocu i Angelu Bulum kao Anđu te Roberta Pehara kao učitelja koji više nema snage za borbu s primitivizmom.
Bojana Radović / Večernji list / 30. 4. 2018.
