ŽENSKI RAZGOVORI ±1

Autorski projekt Dragana Komadine, Biljane Čakić i ansambla predstave prema motivima zbirke eseja „Ženski razgovori“ Dušana Radovića

Režija:
Biljana ČAKIĆ

Igraju:
Nikolina MARIĆ
Ana FRANJČEVIĆ
Mirela MIJAČANK KORDIĆ
Miro BARNJAK
Ivan PRSKALO

U videu (pored glumaca HNK Mostar) igraju:
Fatima KAZAZIĆ OBAD
Ivan PRSKALO
Tea PANDŽA
Filip LUKENDA

Dramaturg:
Dragan KOMADINA

Autor glazbe:
Andrijan ZOVKO

Suradnica za scenski pokret:
Fatima KAZAZIĆ OBAD

Scenografija i izbor glazbe:
Biljana ČAKIĆ

Korištena glazba:
„Što te nema“, Jadranka STOJAKOVIĆ
„Otiš’o je svak’ ko valja“, Rambo Amadeus

Kostimografkinja:
Sandra MILAVIĆ

Izrada videa:
Slaven MARINČIĆ

Izrada scenografije:
Davorin BRIŠEVAC
Marko MRDAKOVIĆ

Premijera:
8. travnja 2022. godine u 20 sati

Voditelj produkcije: Mario BOŠNJAK   Inspicijentice: Ivana MARIĆ, Azra MERDAN
Majstor svjetla: Uroš ŠKILJEVIĆ   Majstor tona: Andrijan ZOVKO   Majstor videa: Slaven MARINČIĆ
Rekviziter: Marko MRDAKOVIĆ   Garderobijerka: Helena JOZIĆ   Šminkerica: Danijela KNEŽEVIĆ
Voditelj pozornice: Leo SMOLJAN   Scenski radnici: Zorislav GALIĆ, Branko KUZMANOVIĆ

Fotografije predstave: Slaven MARINČIĆ

Riječ dramaturga

Komad je ovo o o nekoliko generacija žena i pripadajućih im što prisutnih, što odsutnih muškaraca, te vječnim problemima poput zaljubljivanja, braka, prevare, karijere, bolesti, smrti – ukratko poroka svih vrsta, kako bi to sigurno u svom nadahnutom maniru pod zajednički imenitelj sveo pokojni Radović

U zbirci eseja „Ženski razgovori” Dušan Radović s puno dobronamjerne (auto)ironije i prostodušnog humora tematizira razne stereotipe karakteristične za muško-ženske odnose. Pri tome on ne poziva na rušenje, nego potvrđuje njihovo postojanje u za njega specifičnoj formi proširenih aforističnih sentenci s kojima se proslavio na radijskim valovima tijekom 70-ih godina u emisiji „Dobro jutro, Beograde”. Iz današnje perspektive Radović bi se mogao doimati i kao duhoviti patrijarhalac, čiji bi svjetonazor kada su u pitanju odnosi između spolova lako mogao biti okarakteriziran politički ili rodno anakronim, ili u najmanju ruku nekorektnim. Da je poživio i dočekao ovo digitalno doba, Radović bi se vjerojatno znao obračunati s političkom korektnošću. Kao provjereni majstor jedne (in)diskretne građanske kritike našao bi načina narugati se i prokazati dogme novih kanona pamćenja i ponašanja.

U vječnom sukobu s malograđanštinom i cenzurom, svojim se pisanjem uspio oduprijeti banalnosti i prostaštvu svake vrste bez uvrede i jala, bez mržnje i osvetoljubivosti. Upravo su to moralne i književne koordinate koje su me potaknule na dramsko oblikovanje „Ženskih razgovora”. Kako progovoriti o današnjici sa svim njenim dominantnim izazovima, o vremenu postpandemija, neprekinutih ratova, hiperteksta i posredovanih podražaja, a ne upasti u zamku jeftine moralizacije ili agresivne društvene kvaziangažiranosti? Može li danas u kazalištu preživjeti barem duh Dušana Radovića? To su bila neka od pitanja i dvojbi prije nego što sam odabrao najsceničnije i najefektnije dijelove, te ih potom organizirao u jednu dramaturšku cjelinu, kao ispoliranu dramsku skicu. A onda je u jednom kontinuiranom procesu proba, na temelju sugestija redateljice Biljane Čakić i glumačkog ansambla kojega čine Nikolina Marić, Ana Franjčević, Mirela Mijačank Kordić i Miro Barnjak, počeo izranjati tekst „Ženski razgovori ± 1”, komad o nekoliko generacija žena i pripadajućih im što prisutnih, što odsutnih muškaraca, te vječnim problemima poput zaljubljivanja, braka, prevare, karijere, bolesti, smrti – ukratko poroka svih vrsta, kako bi to sigurno u svom nadahnutom maniru pod zajednički imenitelj sveo pokojni Radović.

U komadu postoje dva prostora: groblje i kafić. Veze između njih višestruke su, i na stvarnoj i na simboličkoj razini. Naši kafići i groblja pravljeni su od istog materijala – mramora, ili u najboljem slučaju, granita. Ako kafiće u filozofiji svakodnevice možemo tretirati kao predsoblja naših vječnih počivališta, još je zanimljivije kada groblja postanu dnevne sobe, odnosno mjesta društvenih izlazaka i upoznavanja novih ljudi. I tako se umjesto kvantitativnog podudaranja s predloškom od kojeg se krenulo tragajući za aktualnim društvenim i osobnim korelatima, došlo do kvalitativnog susreta s autorom i, prije svega, njegovim smislom za ironiju. Izgradila se kazališna kuća čvrsto oslonjena u vremenu i prostoru iz kojeg je potekla i za koji je stvorena.

U pozadini svih ovih malih, gotovo trivijalnih, melodramatskih zapleta, preko rubova romantičnih jada, duhovitih alibija i samo prividno raskidivih brakova, ulazi pijesak društveno-političke zbilje i sporo i neumitno puni ovu scensku grobnicu.

Dok mi u glavi odzvanjaju Radovićeve rečenice: „Briga za sudbinu zemlje nije isto što i ljubav. Tko puno brine ne stigne voljeti”, pitam se može li dramska destilacija duhovitog esejističkog materijala od drame ni o čemu postati i diskretni autoportret zajednice, naroda ili države u nestajanju?

Dragan Komadina

Objave o predstavi

Bljesak: Konačno iskren pljesak u Mostaru

Piše: Berislav Jurič / Bljesak.info, 12.4.2022. Iako je zadnjih desetak dana odzvanjao […]

Read more
Biljana Čakić za Bljesak: U Mostaru se stvara novi val u umjetnosti, grad je to autentičnih ljudi

Piše: Gloria Lujanović / Bljesak.info, 7.4.2022.   Novu predstavu Hrvatskog narodnog kazališta […]

Read more
Ususret premijeri predstave „Ženski razgovori ±1“ – mikrooptimizmom protiv makropesimizma

„Ovaj projekt nije bio nimalo lagan. To je komedija, ali jedna komedija […]

Read more

Programska knjižica

Preuzmite programsku knjižicu klikom na donje dugme
PREUZMI

Foto galerija