Zid
Prema motivima dramskog teksta „Zid“ autorice Ružice Aščić i adaptaciji Dorotee Šušak
Režija:
Christian Jean-Michel Jalžečić
Igraju:
Robert Pehar – Franjo (otac)
Ivo Krešić i Ivan Skoko – Radnici/grobari/voditelji/psiholozi
Sanda Krgo Soldo – Baba (baka)
Ana Franjčević – Anastazija (starija kćer)
Nikolina Marić – Ksenija (susjeda)
Ana Ljubić / Rafaela Perić – Kalina (mlađa kćer)
Miro Barnjak – Branko (susjed)
Autorica adaptacije i dramaturginja:
Dorotea Šušak
Kostimografkinja:
Mirjana Zagorec
Izrada videa:
Slaven Marinčić
Oblikovatelj zvuka:
Andrijan Zovko
Korištena glazba:
„Sve čega nema“, „Asta manjana liberta“, „Hercegovina“ – Zoster
„Nuvole bianche“ – Ludovico Einaudi
Premijera:
2. srpnja 2022. godine u 20 sati
Voditelj produkcije: Mario BošnjakInspicijentice: Ivana Marić, Azra Merdan
Majstor svjetla: Uroš ŠkiljevićMajstor tona: Andrijan ZovkoMajstor videa: Slaven Marinčić
Rekviziter: Marko Mrdaković Garderobijerke: Sandra Milavić, Helena JOZIĆ
Voditelj pozornice: Leo SMOLJAN Scenski radnici: Zorislav GALIĆ, Branko KUZMANOVIĆ
Fotografije predstave: Slaven MARINČIĆ
Riječ dramaturginje
U figurativnom smislu, sami je „zid“ posljednji materijalni ostatak stare užare i mjesto transgeneracijskog sjećanja obitelji čije rušenje prijeti ugroziti iluziju o stabilnom životu. U psihoemocionalnom transponiranju, „zid“ je prije svega prostor trajne projekcije. „Zid“ je sjecište metafore individualnih i kolektivnih snova, nadanja, razočaranja, mogućnosti i žaljenja. Dakako, radeći ovu predstavu uz višeslojno razumijevanje za historijski i suvremeni vitalitet, „zid“ se konstituira i kao pitanje „granice“, „posttranzicije“, ili pak „komunikcijske disrupcije“ između ljudi.
Izvorni dramski tekst „Zid“ autorice Ružice Aščić, ujedno i prvonagrađeni tekst na natječaju HNK Mostar za najbolji suvremeni tekst mladih autora/ica, pred čitatelja i publiku donosi socijalno vitalne motive internaliziranih (psihoemocionalnih) i eksternaliziranih (materijalnih) granica koje rastvara raspadom triju generacija jedne obitelji. Započevši rad s ansamblom HNK Mostar, redatelj Christian Jean-Michel Jalžečić i ja, uočili smo kardinalnu nužnost da „Zid“ otvorimo i kolektivnoj suigri s izvođačima, aktualitetom grada Mostara, suvremenom stvarnošću Europe te naposljetku i našim autorskim poetikama. U navedenom smo se autorskom radu, dosljedno inspirirali zaumnim toposima dramatičarskog uvida Ružice Aščić i tragikomičnošću kreiranih likova te smo odlučili „pitanje Zida“, beskompromisno postaviti i pred same sebe. Vrednujući artističko mnogoglasje autorice, redatelja i izvođača/ica, prionula sam adaptacijskom radu čiji će finalni oblik premijerno zaigrati pred mostarskom publikom 2. srpnja 2022. godine.
Iz fabularne prizme, predstava „Zid“ donosi plejadu likova jedne punokrvne obitelji: baku koja je u funkciji mater familias suočena sa sinovljevim pasivitetom te nestablinošću svojih unuka; oca koji se lagodnije miri s tavorenjem i lelujanjem kroz život, nego li s preuzimanjem odgovornosti; kćeri koje tek načelno imaju grandiozne snove, ali su u njih spremne vrlo prosječno ulagati, kao i sina koji se nalazi kilometrima daleko od svih njih te susjede koji hiperboliziraju slabosti, vrline i fantazmagorije nuklearne obitelji. Na izvjestan način, posljednji je lik i lik majke koje nema, odnosno koja je preminula i iza sebe ostavila obitelj sa svim svojim mogućnostima i traumama.
U figurativnom smislu, sami je „zid“ posljednji materijalni ostatak stare užare i mjesto transgeneracijskog sjećanja obitelji čije rušenje prijeti ugroziti iluziju o stabilnom životu. U psihoemocionalnom transponiranju, „zid“ je prije svega prostor trajne projekcije. „Zid“ je sjecište metafore individualnih i kolektivnih snova, nadanja, razočaranja, mogućnosti i žaljenja. Dakako, radeći ovu predstavu uz višeslojno razumijevanje za historijski i suvremeni vitalitet, „zid“ se konstituira i kao pitanje „granice“, „posttranzicije“, ili pak „komunikcijske disrupcije“ između ljudi.
Predstava „Zid“ donosi dvije narativne strukture od koji je jedna ona fakcijska koja se nalazi u prostoru stvarnosne visprenosti, ali i letargije obiteljskih odnosa, dočim se druga narativna linija iscrpljuje u fikcijskom prostoru farse, nadkomentara predstave unutar predstave te imaginariju socijalnih sugestija koje se rađaju kroz likove „radnika“ na sceni.
Ovom podvojenošću i paralelizmom, predstava postiže ironijski odmak te suvremenu (intermedijsku) interpolaciju motiva, ali i umjetničkih formi koje pogoduju eksplikaciji unutarnjih svjetova likova i njihovih nestabilnosti, vrzmanja te disrupcija.
Moguće je reći kako ova predstava još jednom potvrđuje višestruko eksploatiranu Tolstojevu rečenicu o tome kako su „Sve sretne obitelji nalik jedna drugoj, a svaka nesretna obitelj, nesretna je na svoj način“, a moguće je zaključiti kako ljudski individuumi čak i u periodima punine vlastite sreće, svjedoče višeslojnu podsvijest koja nas uvijek raslojava prepoznajući u sreći prisutnost tuge, kao i u tuzi, puninu entuzijazma življenja. Za kraj, uz poziv svim budućim gledateljicama i gledateljima, završit ću ulomkom monologa koji sam pisala za potrebe protagonista ove predstave: „Mene nitko nije propustio kroz ruke, ja sam sam otvorio šake jer bolje se pliva ispruženih dlanova, tako je veća površina. Ljudi koji brane i grade zidove, rade to jer je zidove lakše braniti, nego li otopiti stranice vlastitih lijesova. Najgore ti je samo puzati po utabanoj zemlji da bi te manje boljela koljena. Bolje žrtvovati koljena pa spasiti duh. Možda to netko od moje djece shvati. Možda netko od djece moje djece to shvati. I to bi mi bilo dovoljno“.
Dorotea Šušak