PODIJELI

Da ste bar ovdje

Plakat predstave

Kada antagonisti prošlog rata, postanu protagonisti jednog teatarskog projekta koji se bavi tim istim ratom, ali i njegovim posljedicama danas, onda je to ne samo zanimljiv kulturni i društveni događaj, nego i svojevrsni sociološki fenomen. Osobito u kontekstu rata u kojemu nitko nije izgubio, odnosno rata nakon kojega se ne mogu pisati komedije. Jer komedije se po Novalisu pišu samo nakon izgubljenog rata.

A ovdje sve sami pobjednici.

Ni prave katarze, ni mudrosti za sinove čiji bi očevi izgubili rat.

U takvim okolnostima, još prije tri godine skupa s Robertom Peharom i Sašom Oručevićem, krenuo sam „grebati“ po strukturi komada, koji je u prvotnoj nakani bio zamišljen kao tekst u kojemu ćemo na satiričan i ironičan način progovoriti o mikrosvijetu mržnje. A onda se stvar „uozbiljila“, pa smo umjesto male škole mržnje dobili nebesku kaznionicu.

Nametnula se struktura s dva lika, Marinkom i Hadžijom, dva ratnika, koja su na zemlji u rovu htjeli popiti kavu, dok u nekom limbu za ratnike moraju zajedno naučiti govor specifične povijesne težine i otvoreno ne pokazati mržnju jedan prema drugom.

U trećoj fazi razvoja ovog teksta, dobili smo i treći sloj – sadašnjost, odnosno, Mostar danas. U međuvremenu, Ajmo na fuka dobila je i svoju institucionalnu nadgradnju, kada su je čelni ljudi iz oba teatra inaugurirali kao prvu službenu koprodukciju HNK Mostar i NP Mostar.

A sada malo o predstavi.

Sigurno je, kako ćemo u startu razočarati sve one koji nas najdobronamjernije uvjeravaju kako ovim narodima treba smijeha. Smijeha i zaborava? Slažem se. To je legitimni vid liječenja trauma. Samo ne u ovoj instituciji! Jer kako se rugati sebi na pozornici, odnosno u tekstu, a privatno čvrsto vjerovati u nemogućnost preispitivanja kolektivnih kanona pamćenja?

Vrlo je vjerojatno kako ćemo razočarati sve one koji su očekivali barem malu Neretvu krvi na pozornici. Mi smo „kukavički“ sve uokvirili nedefiniranim prostorom nekakvim „poetskim“ beskrajem, ostavljajući dovoljno prostora za one koji će tvrditi kako u predstavi nema dovoljno snažne i jasne osude zločina počinjenih u „naše“ ime.

Vrlo je malo vjerojatno kako ćemo oduševiti one koji u činjenici, da bi život dvojice ratnika danas bio sveden na užasnu besperspektivnost koja se pospješuje uživanjem lakih droga i klađenjem, ne vide ništa sporno, a još manje provokativno, jer je to postao općeprihvaćeni model ponašanja.

Teško je biti prorok u svom selu. Ova predstava je indiskretna posveta cijeloj jednoj generaciji mladih ljudi gurnutih u rat. Oni nisu bili nikakvi genetski zločinci, niti hladnokrvne u bojice. Prije velika djeca.

Čuvaj glavu, domovina će se snaći i bez tebe!

Ipak, vrijednost ove predstave, ne leži samo u činjenici kako se ona prvi put nakon dvadeset godina izravno i otvoreno bavi hrvatsko-bošnjačkim sukobom, ispreplićući prošlost i sadašnjost, te vrlo sugestivno i iskreno progovorajući o besmislu rata i razlozima zbog kojih je vođen.

Ovo je prije svega antiratna predstava, koja evocirajući ratne traume istodobno utire put njihovom zacijeljenju, te razumijevanju i suočavanju s onim što se događalo.

No, ona jednako tako upozorava i na hladni rat koji se vodi već dvadeset godina. I tu je najdragocjenija njezina recepcija kod mlađe publike. Kao opomena. Ili što bi rekao Romain Rolland: od rata jedino više mrzim one što pjevaju o ratu u kojemu nikad nisu bili.

Dragan Komadina

NEMA KOMENTARA